Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastika.
Zatim se, nenadano, iza oblakâ,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.
Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.
Suncokret se prigiba k zapadu
i dan se u propast srozava
u svome oku, a ljetni zrak s
e zgušnjava te povija lišće i dim
sa škverova. Odmiče sa suhim
tokom oblaka i praskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
mijenjanje jarbola zbijenih u krugu
Naviglia. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
s pređom svojih umiljatih zraka.
Nemam više uspomena, neću da se sjećam;
sjećanje iz smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad pomislimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao dječaci,
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što se nečujno primiče
ne sakriva nož u rukama
nego cvijet geranija.
Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneseš obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
San me neće, zamro zrak;
Svuda mračno i svud sneno.
Sem što istim ritmom eno
moj časovnik bije drag,
Parke žensko sve tepanje
noći snene trepetanje,
i života mišji trag…
Kakav mi to šalješ znak?
Šta ti mučni šapat znači?
Prekor ili ljutnju zrači
što proćerdah danak blag?
Šta od mene očekuješ?
Zoveš ili prorokuješ?
Hoću da te shvatim, znam,
hoću smisla da ti dam…
Bože,ti si mi oteo što sam najviše ljubio.
To srce moje viče,čuješ li tamo gore?
Bila je volja tvoja,Bože,i ja sam izgubio.
Opet smo sami,Gospode,moje srce i more.
Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,
Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini,
Zanesoše srce moje, nenadano, u visinu:
Ono sad kuca puno miline i novih naslada.
Pomišljao sam zabrinut:
Umorno je moje bijedno srce
I tko će da mu daruje snagu
Novu?
Srce je moje bilo krilo živo i zbunjeno
užasno krilo žudnje.
Proljeće na zelenim poljima,
modre visine i zemlja smaragdne boje.
Ona koja me ljubila umrla je u Proljeće.
Sjećam se njenih očiju golubice bez snova.
Ona koja me ljubila sklopila je oči.Veče.
Veče u polju,modro.Veče krila i letova
Ona koja me ljubila umrla je u Proljeće.
Ponijela je Proljeće u nebo.
Pablo Neruda
Cigla u zidu
Raduj se, iako stradanja beskrajnog će biti,
U polju Zodijaka – zvezda će večito biti:
Cigla, što od praha tvog napravljena će biti –
U zidine tvrđava tuđih – ugrađena će biti!
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo.
Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva,
od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio,
ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio,
što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci,
na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je ,
zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?”
A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog,
učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?”
Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.
Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.
Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.
Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.