Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
od starih, prošlih leta.
Mnoge joj sestrice sjajne
tako zginuše redom,
zginuše u noć i vetar
s radosti mojom i bedom.
Zginuše kao i magla
i plave zvezdice tako,
uz koje sam radosno pev'o,
uz koje sam jadovno plak'o.
I ljubav, ah,
tako moju vjetar je sobom uzo!
daj se i ti rasplini,
stara, samotna suzo!
Malo onaj poznaje ženske grudi
ko s uzdahom želi steći ljubav njenu;
Zar mari ta za srce koje za njom žudi?
Obaspi je hvalom – idola za svaku ženu;
Ali ne ponizno, jer će u tom trenu prezreti trud,
čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nežnost skrij; Za ženu
drskost još uvek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je teši – osetićeš njen žar.
Djeca dobro znaju šta proljeće zbori:
živi, rasti, cvjetaj, nadaj se i voli,
veselo izdanke i mladice tjeraj,
ne boj se života nego mu se predaj!
Starci dobro znaju šta proljeće zbori:
dečacima čilim sa puta se skloni,
ne protiveći se mirno raku gledaj,
ne plaši se smrti nego joj se predaj!
Cveće zla XVII
Ko san kamena, smrtni! Ja sam puna čari,
a grudi, što svakog zanose na svetu,
stvorene su da bi nadahle poetu
ljubavlju večnijom i nemljom od tvari.
U plaveti vladam kao sfinks neshvaćen;
S labudom belinom snežno srce mi je;
Mrzim pokret koji pomera linije,
nikad se ne smejem i nikad ne plačem.
Pesnici, uz moje oblike goleme,
što ih podsećaju na kipove gorde,
u učenju strogom izgubiće vreme;
Jer imam, da sludim ljubavnike bodre,
ogledala čista gde sve lepše dajem:
Oči, krupne sa večitim sjajem!
23
Uživaj dok te radost osvaja
U prah nam sudba život prekraja;
Prah smo i tamo svi ležaćemo
Bez vina, bez pesme i – bez kraja.
24
Ovome što sve za danas sprema
i onom što se za sutra priprema
iz Mračne kule mujezin kliče:
„Budale! Nigde spasenja vam nema“.
Zvona već zvone,
devojka plače,
brojanice stresaju suze.
Nasilno, nasilno,
u manastir sudba nju baci zla,
gde nema ni nada,
a nema ni sna.
Tako mi srce,
nemirno kuca,
i bije, i bije, i bije.
Naredila, naredila
mi sudba da ljubav mu otmem dok sja
i ostavim dragu – ko da se to da!
Smrtnost i večnost,
kraj i taj život,
i dragoj i srcu ni mrve.
U srcu i dragoj
zri patnja, jer toči ih bolova splet:
Jer treba sreće, jer žele svet.
Ako voliš,
pusti nek ljubav preuzme vlast,
nek preotme srce,
nek pomuti razum,
nek ukalja čast..
Trezan bi brinuo
da stvari ne krenu po zlu,
ako voliš samo dođi,
dođi i ostani tu..
Na ulici sam gotovo bez prebite pare.
Ovaj fatalni grad, Antiohija,
progutao je cijeli moj imutak;
ovaj fatalni grad ekstravagantna života.
Al ja sam mlad i izvrsna sam zdravlja
i tečno vladam grčkim jezikom,
poznam Aristotela i poznam Platona,
i druge govornike, pjesnike ili pisce
koji vam na um padnu.
U stvarima vojnim nisam neuk
i među višim časnicima imam znanaca.
U administraciji imam stanovito iskustvo.
Provedoh lani šest mjeseci u Aleksandriji;
ponešto znadem (a to je korisno) o onome
što se tamo dešava:
korupciju, prljavštinu i ostale stvari.
I tako vjerujem da sam sasvim dobro
kvalificiran da služim ovoj zemlji,
ljubljenoj mojoj domovini, Siriji.
Na kakvo god me mjesto stave, trudit ću se
da zemlji budem koristan. To mi je namjera.
Al opet, budu li me onemogućili sistemom
– ta znamo mi te, treba li reći, lukavce! –
spriječe li me oni, krivnja nije moja.
Obratit ću se prvo Zabinasu
i ne bude li me taj idiot cijenio,
poći ću njegovu suparniku, Gryposu.
Ne nadje li mi ni taj imbecil službe,
smjesta ću okrenuti Hyrcanusu.
Bilo kako bilo, jedan će me od trojice htjeti.
A moja je savjest mirna
što se tiče ravnodušnosti u pogledu izbora:
njih trojica u jednakoj mjeri nanose štetu Siriji.
Ali, kako spadoh na prosjački štap, krivnja
nije moja. Nastojim tek da sastavim kraj s krajem.
Svemoćni su se bogovi morali potruditi
da stvore četvrtog čovjeka, kakvog poštenjaka.
Drage bih volje stao njemu uz bok.
Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastika.
Zatim se, nenadano, iza oblakâ,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.
Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.
Suncokret se prigiba k zapadu
i dan se u propast srozava
u svome oku, a ljetni zrak s
e zgušnjava te povija lišće i dim
sa škverova. Odmiče sa suhim
tokom oblaka i praskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
mijenjanje jarbola zbijenih u krugu
Naviglia. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
s pređom svojih umiljatih zraka.
Nemam više uspomena, neću da se sjećam;
sjećanje iz smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad pomislimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao dječaci,
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što se nečujno primiče
ne sakriva nož u rukama
nego cvijet geranija.