Moj otac je znao reći,
„Viši ljudi nikada ne čine duge posjete,
niti im se treba pokazivati grob Longfellowa
ni stakleno cvijeće u Harvardu.
Samopouzdani kao mačka –
koja odnosi svoj plijen k sebi
dok joj mlitavi mišiji rep viri kao žniranac iz usta,
oni katkad uživaju u samoći,
i mogu se ušutkati
govorom, koji bi ih očarao.
Najdublji osjećaj uvijek se odaje u tišini,
ne tišini, već u suzdržanju.“
A nije bio neiskren rekavši: „Neka moja kuća
bude tvoje svratište!“
Svratišta nisu stanovi.
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa!
da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem,
da ko’ Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!
Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!
A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
Kada voliš treba otići
Ostaviti ženu ostaviti dijete
Ostaviti prijatelja ostaviti prijateljicu
Ostaviti ljubavnicu ostaviti ljubavnika
Kada voliš treba otići
Svijet je pun crnaca i crnkinja
Žena i muškaraca muškaraca i žena
Pogledaj sve te fine dućane
Ovaj fijaker tog čovjeka tu ženu taj fijaker
I svu tu prekrasnu robu koja se prodaje
Postoji zrak postoji vjetar
Planine voda nebo zemlja
Djeca životinje
Biljke i kameni ugljen
Nauči prodati kupiti i preprodati
Davati uzimati davati uzimati
Kada voliš treba znati
Kako pjevati trčati jesti i piti
Fućkati
I treba znati raditi
Kada voliš treba otići
Nemoj se smijati kroz suze
Nemoj tražiti zaklon u njenim njedrima
Udahni hodaj iziđi idi
Dok se kupam gledam
Vidim usta koja poznajem
Ruku i nogu i to oko
Dok se kupam gledam
Cijeli svijet je uvijek tu
Život pun čuda
Izlazim iz ljekarne
Baš sam sišao s vage
Težim uobičajenih 80 kilograma
Volim te
svinjski kotlet – rekao bi moj otac – obožavam
svinjske kotlete!
gledao bih ga tada kako zbija svu onu mast
u usta.
palačinke – rekao bi on – oh, palačinke
sa sirupom, maslacem i slaninom!
gledao sam kako mu zubi vodu čine
i bubri gubica.
kava – rekao bi – volim kad je tako vrela
da mi sažeže grlo!
ponekad bi i bila toliko vrela
da bi je ispljunuo preko stola.
pire krumpir s umakom – rekao bi – obožavam
pire krompir s umakom!
gušio se u svemu tome obraza nadutih
kao da ima zaušnjake.
grah s chillijem – rekao bi – obožavam
grah s chillijem!
nagutao bi ga se i onda glasno prdio satima
keseći se nakon svakog plotuna.
a tek kolač od jagode – rekao bi – sa sladoledom
od vanilije – to je način da se začini obrok!
i uvijek je pričao o mirovini, o svemu
što će raditi kad se jednom
umirovi.
kad nije govorio o hrani, govorio je,
i to neprestano,
o mirovini.
ali mirovinu nije dočekao; umro je jednoga dana
stojeći pokraj sudopera
s čašom vode u ruci
koja se punila.
uspravljen kao pogođen metkom u leđa
ispustio je čašu
i stropoštao se
koliko je dug i širok
tako da mu je kravata
skliznula nalijevo.
kasnije su ljudi pričali
kako to jednostavno
nisu mogli vjerovati.
izgledao je
odlično;
s onim markantnim sijedim
zaliscima i kutijom cigareta
u džepu košulje uvijek spreman da izvali
kakvu šalu, možda malo bučan
i možda malo gadne ćudi
ali
sve u svemu
naizgled zdrav
pojedinac
koji nikada ni dana
nije izostao s posla.
Volio bi voljeti da volim.
Časak…Daj mi cigaretu
iz one tamo kutije na noćnom ormariću.
Nastavi…Govorio si
da se u razvoju metafizike
od Kanta do Hegela
nešto izgubilo.
Posve se slažem.
Čuh i shvatih.
“Nondum amabam et amare amabam” (Sveti Augustin).
Čudnovata li prijenosa misli!
Umoran sam da mislim ćutjeti nešto drugo.
Hvala. Pripali. Nastavi. Hegel…
Spava anđeo
na ružama od lahora, blistav,
na boku,
u hladovini skuta
lepe skrštene ruke.
Moj glas ga budi
i smeši mi se,
posut peludom
obraz što počivaše.
Peva: obuzima mi srce,
Neprozirno nebo zore.
Anđeo je moj;
ja ga imam: smrznutog.
kad smo veseli a duša plavetna
da se to ne mere metrima mjeriti
rastuže nas nova znanja
uče nas nema nesretne ljubavi
povjerujemo im
znamo to
reču nam nema sretne ljubavi
i to im vjerujemo
istina je
ljubav je jedinstvena
čedna
čista od svih dodataka
nedostataka
od ljubavi bježe bića
nezrela za branje
sasvim pogodna za odumiranje
svaki bijeg
od ljepote je tužan
jedna zvijezda umire
kada žena zbog ljubavi zaplače
Niko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrstan, jednostavan,
posve orginalan i neponovljiv.
Ne verujes to,
ali niko drugi nije kao ti –
odveka doveka.
I svaki covek koga volis
nije nikakav obican covek.
Iz njega zraci
neobicna privlacna snaga.
I ti po njemu postajes
na neki nacin drugciji.
Mozes mu cak reci :
Sto se mene tice,
ne moras biti nepogresiv,
bez gresaka i savrsen, jer:
ja te jednostavno volim.
U pesmama tvojim tajnim ima
sudbonosna o propasti vest.
Ima kletve i u zavetima,
a i sreće koju neću svest.
Tu i neka snaga mami, vrela,
da sam gotov reći dušom svom
ko andjele da si ozgo svela,
zavoleć’ ih lepotom i snom…
I kada se smeješ ubedjenju,
tad nad tobom sine i zasja
onaj bledi, u purpurnom vrenju,
krug koji sam nekad vid’o ja.
Zla il’ dobra? – Sva si tu – uludo
ne priča o tebi star i mlad.
Sva si drugom i Muza i čudo.
A meni si – mučenje i ad.
Ne znam zašto, sred svanuća svetih,
kad ne beše ni snage ni sna,
ne propadoh, već lik tvoj primetih
i draž tvoju isko sam sa dna?
O, što nismo mi dušmani kivni,
i zašto mi dade cvetni raj,
te livade, svod zvezdan i divni –
i svu kletvu lepote, i sjaj?
Lukaviji od severne noći,
i jači od ajskih vina svi’,
od ljubavi ciganske i moći –
beše kraći tvoj zagrljaj zli.
Sudbonosna beše neka radost
pogaziti zavete i čast,
i bezumnom srcu mome sladost –
ova gorka, kao pelen, strast…