Moj otac je znao reći,
„Viši ljudi nikada ne čine duge posjete,
niti im se treba pokazivati grob Longfellowa
ni stakleno cvijeće u Harvardu.
Samopouzdani kao mačka –
koja odnosi svoj plijen k sebi
dok joj mlitavi mišiji rep viri kao žniranac iz usta,
oni katkad uživaju u samoći,
i mogu se ušutkati
govorom, koji bi ih očarao.
Najdublji osjećaj uvijek se odaje u tišini,
ne tišini, već u suzdržanju.“
A nije bio neiskren rekavši: „Neka moja kuća
bude tvoje svratište!“
Svratišta nisu stanovi.