Pravo u magiju u Homerov mrak
ispod crvenog fenjera od hrama
ja smotanko a ona kraljica
žurimo ka ljubičastoj lampi tananoj
umilnoj muzici bestida.
Ona stoji preda mnom u svetlu
pridržavajući komadiće žada
čednosti signaculum** poprilično načet
a oči oči crne sve dok zora
ne okonča dugu noćnu frazu.
Tad, kao puž na violini, sklupčam se
dok njeni poslednji tonovi titraju
u meni, Habakuku, bardu svih grešnika.
Šopenhauer je mrtav, bestidnica
odlaže lautu.
Istog časa kako si otišla
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politički
i stihovi o smrti
Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj načetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama
I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila
Istog časa kad si otišla
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci…
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvučni znak
zračni znak očajanja
To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika
Kad bi se utapala, ja bih te spasio,
umoto u deku, sipo vrućeg čaja.
Kad bih bio šerif, tebe bih uhapsio,
držo te u ćeliji, pod ključem, do kraja.
Kad bi bila ptica, zvučnike stišo bih da šute
i celu noć slušo tvoj visoki ćurlik.
Kad bih bio oficir, ti bi u regrute,
i, tvrdim ti, bila bi dobar vojnik.
Da si Kineskinja, tvoj bih jezik naučio,
palio tamjan, oblačio se smešno skroz.
Da si ogledalo, u ženski toalet bih odleteo,
dao ti svoj crven karmin, napudro ti nos.
Da voliš vulkane, ja bih lava bio,
u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.
A da si mi žena, ja bih te voleo,
jer Crkva razvod nikad ne priznaje.
Komadić hljeba i ugao za san,
Tren za osmjeh, čitav sat za plač,
Trun veselja, briga prepun dlan,
Osmjeh kao cvjetić, patnja kao drač,
Takav je život!
Ljubav će ugao da pretvori u raj;
Topli nas osmjeh, osvježava jad;
Radost je slađa kada sluti se kraj ;
Smjeh u jecaju nađe pravi sklad –
Takav je život!
O Bosni i njenom čovjeku Bosancu pišu Andrić , Selimovič, Ćopić, Sušić , pripovjedaju Samokovlija i Kočić ,o njoj pjevaju Dizdar… Šantić , Kulenović…
Svaki od njih ima svoj odnos prema Bosni i mjeri je po svom svetonazoru , senzibilitetu i svojim traganjima za smislom života..
Andrić je gleda s visoka, svojom nedefinisanom (?) seksualnošću i animozitetom prema datoj realnosti.Krutom, odmjerenom i strogom rečenicom,nenadahnuto,tragom skoro nereleventnih ili podmetnutih historijskih činjenica, tabireći poznatu građu na samo njemu znan način i često implicirajući iskrivljene slike Bosne i njenog čovjeka ,imputiraćui joj zlu kob kao realnost.
Vođeni porodičnim tragedijama Selimović i Dizdar su mnogo iskreniji i okrenutiji Bosni,ali pomalo udaljeni od stvarnosti, koja im ipak služi kako bi smjestili traganje za istinom ,svoje misli , vijzije i lični umjetnički senzibilitet.
Selimović ne odsutaje od islamskih korijena,i zaostaje u pozno osmanlisko doba (uglavnom), u kojem počinje sunovrat morala,časnosti i čednosti cjelokupnog društva, a insistirajući upravo na tom diskursu, sa vidljivim asocijacima na savremenoi trenutak..
Kočić je nosilac vedrog duha i satire koja izvire iz biti bosanskog bila. Lukav i “naivan” , takav je morao biti mali obični čovjek , da bi preživio surovost imperija poput turske i austrougarske monarhije. lukavog
Ćopić je Ćopić. jendostavan i humorističan .Potiče iu naroda i priča o narodu. Sviđalo se to nekome ili ne , on je ipak riječ naroda , običnog čovjeka , koga progoni njegova mitska prošlost , koja u sudaru sa datom stvarnošću gubi uporište.
Mak Dizdar ide korak dalje. Atavistički vođen tragovima predaka sav se uronio u srednjevjekovnu Bosnu i njene univerzalne civlilizacijske vrednote , koje strče nasuprot lomača,“vještica“ , inkvizicijske pomahnitalosti hrišćanskog srednjeg vijeka. Nevina svjedočanstva stećaka , globalno jedinstveni svjedoci jednog vremena , zavode Maka Dizdara .U stećku pronalazi većinu odgovora koji ga tište.Govor stećaka je jednostavan, ali simboli ga komplikuju, i u svom pokušaju da sve to dešifruje Mak stvara dva nova mita Kamenog spavača i Modru rijeku kao ključne svjedoke opstojnosti Bosne i Bosanaca.
O Šantiću domoljubu i zaljubljeniku u Bosnu i sevdah i njegovoj poetici je izlišno pričati. Kopirali su ga i Hajne i Dučić i Crnjanski i još mnogi drugi,ali nedovoljno ubjedljivo , harmonični i poetično . Dao je Bosni , iskreno i bezrezervno toliku duha , patine , nepatvorenih emocija , ljubavi ,nježnosti i humanizma kao niko prije , vjerujemo , ni poslije.
Kulenović, je imao uzleta i padova.Iako previše je insistirao na NOB, njegove tekovine, ipak je dirnuo srca svih bosanaca i naroda sa prostora Jugoslavije. ratsrzan između porijekla i humanizma , nije gubio nit sa precima, ali ni sa stvarnošću. Njegovi soneti i poezija je nešto skoro nedostižno na južnoslovenskim prostorom.Hrqabar u životu , beskompromisan u dosljednosti poetici.
Ipak ,Derviš Sušić je ubjedljivo najbosanskiji pisac od svih ljudi od pera rođenih na ovoim prostorima..On nema problema sa prošlošću. Mi bi ga prozvali vjesnikom Bosne, jer malo ko je o Bosni znao pisati tako jednostavno, bosanski, prirodno ,kao da je Bosna sama Sušićeva riječ.
Kao i većina obrazovanih i naprednih bosanskih muslimana Derviš Sušić se još 1941. godine priključuje naprednom Komunističkom pokretu koji zagovara jednakopravnost nasuprot fašističkim uzurpatorima i tlačiteljskoj vlasti. Da bi kao sedamanestogodišnik đak sarajevske Učiteljske škole, s grupom učenika 1942. godine u otišao u partizane,.
Atavizam ugledne imamske porodice , koja teži za sveobuhvatnim građanskim obrazovanjem i spoznajom svojih potomaka, i potonji partiznaski put , vezao ga je za narod i saborce. To će imati dominantni uticaj na njegov književni svijet i svijest ,kao i tematsku zaokupljenost, u kojima će veoma jasno oubličiti svoje strahove i težnje, koji objektivno prate bosansko bilo.
Blagost odgoja , ljubav prema običnom čivjeku , je od Sušića stvorila skromnog čovjeka, pomalo boema , koji je družeći se sa ljudima (a češće zazirući od njih) , pronalazio izraz za svoja viđenja i nakane. Čak i kada bira teme iz historije, on ostaje vjeran svojoj nikad ugasloj opsesiji – Bosni ; njenoj teškoj i neizvjesnoj historiji , njenom čovjeku..
U trenicima kada je opstojnost Bosne napadnuta sa svih strana , kada je tronacionalistička vlastela lomi i porobljava Derviš Sučić postaje veoma „opasan „ pisac:
“Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.”
On progovara o Bosni kao da je njen glasovornik ili tumač, baratajući čistim, konciznim bosanskim jezikom na osnovu historijskih činjenica i dokumenata.
„ Opasan „ je iz više razloga. I prije i sada.
Da li je Alija Izetbegović taj nemušti intelektualni abortus i kvazi beg, u ime totalitarističke džamahurije filđan bosna ,obojena i predviđena tonovima islamske deklaracije htio da već u u začetku post komunističke ere, riječima da” Derviš je bio mediokritet u književnosti” prvi okačio metu na leđa časnog čovjeka , koji je želio samo da piše o Bosni i Bosancu? Ili je samo želio da kaže da je doba komunista prošlo , a da se na scenu vraćaju profašisti, robijaši i gladni pljačkaši vlastitog naroda..
Kakvo je to zlo Derviš Sušić nanio nacinalistima i vlastodržakoj eliti?
I.Demistifikuje nacionalizam koji nikad do kraja nije sagnuo glavu , još manje je iskorijenjen.
Njegov Bošnjak nije ovaj bošnjak kojeg bi bilo koji nacionalista volio.Njegov Bošnjak je svaki Bosanac , bez obzira na vjeru. Njegov bošnjak ima samo jedan nacionalni identitet : On je Bosanac. I u srednjevjekovnoj Bosni, za osmanlijskog vakta,za austrougara,kraljevine i komunističke Jugoslavije.
A takvo razmišljanje je vrlo pogubno za nacionalističko fašistička i trezorsko/pijačarska razmišljanja o Bosni i Bosancu .
II.On je komunista , a komunisti su razotkrivalili, hapsili i osuđivali fašističko zlo bez obzira na vjerski i nacionalni prefiks. Nova fašisoidna vlast , želi da revidira historiju , i zato sve što dolazi od komunizma je zlo i destruktivno.Komuniste treba optužiti za svo zlo koje nam se dešava, Komunisti misle drugačije, materijalistički i dijalektički determinušući historiju kauzalnim , uzročno posljedičnim vezama i relacijama.Za svako , čak i za sadašnje/sadašnje zlo treba optužiti komuniste.
Sušić je „otišao“u srce Bosne, u njeno historijsko biće , izvukao Bosnu iz nje same, češljajući tisućljetnu buru osvajanja i osvajača, vijekove ljudi i neljudi,vlastele i potlačene raje, ponirući u bosansku bit:
„“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom.“ (Kaimija )
Vijekovi suza , tuge,krvi,boli,gladi, buna i previranja.na razmeđi acidenta i okcidenta, kao neka prelomnica , uvijek buntovana i snena, prelijepa i čestita Jednostavno Bosna je zemlja koju niko nije uspio pokoriti, niti se njome usrećio,a kao sa bumerangom sam je nestao.Nema Vatikana u pređašnjem historijskom kontekstu, nema osmanlija , austro ugari su vjekovna prošlost,ko se sjeća Kraljevine Jugoslavije, komunisti su sada samo beznačajni svjedoci prošlog doba.Srbija se raspada,hrvatska tone u fašizam, mladobosanski “bošnjaci“ plove u zaborav i rascjep.
III. Nećemo reći da je Sušić vizionar, ali poštujući dijalektički diskurs / historiju , logiku i dijalektiku jasno je odredio:
Dokle god postoji Bosna postojaće i njen bošnjo, čovjek Bosanac bez obzira bio on kršćanin,Jevrej, Ciganin … ili Musliman To je suština njegove logike povjesnog uma , duha , znanja, kroz percepciju dominantnih historijskih razdoblja. I još jedna svjesnoost koja stoji iza njegovog ogromnog znanja i ljudskosti:
“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”
(NEVAKAT, 1986.)
IV.Dosljednost u poštivanju historijske logike , svaka bosanska „ epoha „ , skoro svaka Sušićeva drama počinje borbom za život i smrt, koja vodi priznavanju datosti , zasnovana na teorijskoj i praktičnoj pravdi i vlasti gospodara.Ali Sušić ne priznaje neprikosnovenost te vlasti.
Svako njegovo djelo je univerzalna priča o potrazi za pravdom, poštivanja reda i zakona, ali u časnoj korelaciji sa morlanim i časnim poimanjem odnosa među ljudima , i u vertikalnoj i u horizontalnom odnosu pojedinaca prema društvu i obratno; Na taj način veoma uspješno uspjeva da veže i pojasni odnose onog unutrašnjeg ,ličnog i onog vanjskog , svjetovnog.
Vrlo jednostavno, jasno , faktografski , dramaturški precizno odvaja unutarnji život od vanjskog.Njegovi glavni likovi se u ime časti, ponosa i vjere uvijek lome i bivaju predodređeni za zlu kob koju im je pisac od početka namijenio.
“Bosna boluje tegobe graničnog pašaluka i tako će bolovati sve dok ne postane središnja zemlja neke još nevidljive upravne cjeline, ili sama sebi i sluga i gospodar u suglasju sa susjedstvom.”
(ČUDNOVATO, 1992.)
Dakle Bosna je kompleksnost koja se ne može i ne smije rastočiti na sastavne dijelove.Svaki pokušaj je vodio do bujica krvi.
V. Ono što je posebno „uvrijedilo“ i uspaničilo tzv.bošnjačku elitu je “zloglasni” roman Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bosanskim muslimanima koji su bili kolaboracionisti nacizma i fašizma tokom Drugog svjetskog rata.
Sušić se nije libio da raskrinka zlo sa bilo koje strane ono dolazilo..Sadašnja muslimanska totalitarna vrhuška ga odbacije jer je sasvim jasno naslikao njeno današnje ustrojstvo , ali i upirao prste na fašisoidnu narav njenih otaca : izuzetno analitički argumentirano osvijetlio kolaboraciju fašističko-nacističkim vlastima NDH-a sa muslimanskim pojedinacima i institucijama, Mladih muslimana, i ostalih kolaboracionista fašizma i NDH. sa posebnim osvrtom na, udruženja ilmije “El Hidaje”, koji su zapravo bili ideolozi i smjerovođe naprijed pobrojanih profašističkih i fašističkih udruženja.
Sušić je je dokumentovano i argumentovano, konkretno bez generaliziranja, pobrojao dvoličnost i cinizam značajnog dijela potpisnika poznate muslimanske “Sarajevske rezolucije” protiv međunacionalnih ratnih pokolja i opšte nesigurnosti ljudi i njihove imovine na jednoj strani, a na drugoj podržavanje i učešće u zločinačkoj paradržavnoj strukturi NDH i progonu Srba,Jevreja, Cigana i ostalih .
Po univerzalnom doprinosu historiji “normalne” BiH, Parergon je istinita i relevantno utemeljena priča o jednom mračnom periodu rada i djelovanja dijela kvazi intelektualnih bosanskih muslimana.
Nasuprot anatemi nacionalista i njihovoj nebuloznoj hajki , cjelokupno Sušićevo djelo afirmira Bosnu, bosanca, bosanke muslimane u pravom , vrlo pozitivnom historijskom i tradicionalnom duhu.
Iako je komunista,partizan,Sušić nije socrelistički pisac.On upire prstom na lopovluke i krađe,mete zlo i nacionalizam.Obračunava se sa fašizmom.U Bosninom šarolikom konglomeratu unutrašnjih i vanjskih neprijatelja ne libi se osuditi i imenovati zlo sa koje god ono strane dolazilo..
On će opravdati Danila što krade od države , da bi robinhudovski dijelio sirotinji.Ali ne može podnijeti da se krade sebi i ta nečasnost ga ljuti. Otud časnost i moralnost pomalo tvrdih , krutih i neprikosnovena ljubav Muzafera Pilavije ,Taleta, Danila, Kaimije .
I u tom interludiju likova i dešavanja on se doistancira od beskrvnog činovnika Josefa K., ravnodušnog ljubavnika Sorela ili neizainteresiranog stranca Mersoa .
Njegov junak je čovjek od krvi i mesa, koji se bori za svoju egzistenciju, čak i kada zna da je bitka izgubljena.
Bosninu i ljudsku suštinsku kob , dobrog , pomalo krutiog, ali časnog bosanskog muslimana je Sušić možda najbolje obuhvatio i iznjedrio u romanu “Poslednja ljubav Hasana Kaimije”.
Vanvremenska aktuelnost Sušićevih romana ,a time i “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije upitna . Njegova književna djela su pisana za one koji znaju da čitaju,a njegove pozorišne predstave su djela za one koji znaju da isle i gledaju.
Stalno preplitanje i preispitivanje odnosa moći vlast – jedinka, vlast – narod,nikad nije aktualnija nego danas.Nemogućnost promjene kroz pobunu u datom historijskom momentu, secirajući odnos vlasti i potčinjenih,bogatih i siromašnih , upućuje čitaoca da shvati sadašnji trenutak smao kao produžetak Sušićevih romana.
Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas.
Svoje traganje za pravdom pisac pretvara u vanvremensku , univerzalnu priču koja se bazira na korelaciji pojedinaca i društvu , te odnosu onog ličnog,unutarnjeg i onog vanjskog. Jeidnka hoće svoj mir, ali mora živjeti vanjskom svijetu koji ima ima svoje norme , koje jedinka ne može kontrolisati.
Derviš Sušić progovara iz nutrine Bosne , njenog bića.Naizgled mirna i uspavana , ona je zarobljena u burama i neverama vjekova što je rose suzama i krvlju. Stoljećima koje po noj rovare ratovima bolešću, glađu i bunama.Nije bitan izvor;egzistencijalni – unutarnji,nametnuti – vanjski,ili religijsko – globalni.Svi žele Bosnu kao geografski pojam, niko neće njen bitak i bjelinu njene ljepote i milostivosti.
Derviš Sušič je i vrlo pedantan istraživač i historičar.Ako o nekom događaju piše, ne trebate provjeravati. Događaj se desio onako kako je zapisano, uz onaj minimalni poetski,ljudski otklon da historija postane pitka priča o sudbini jedne zemlje ili njenog ponosnog čovjeka.
Sušić kao da u svakom romanu ponavlja pitanje:
-Da li će se sile zla ikada umoriti? Do kada će trajati to sagorjevanje prkosne i buntovne Bosne.Do kada će kristalno bistre rijeke Bosnine neprijatelji ;i unutarnji i prekogranični i globalni mutiti krvlju i pokušati umiriti i ugušuti Bosnu u krvi njenog Bosanca , dobrog čovjeka bošnje.
“Ta dva svijeta ima svaka osoba, odnosno svi imamo privatnost i unutrašnji svijet, ali isto tako moramo živjeti u ovom svijetu koji nas okružuje, a ne možemo ga kontrolisati u onoj mjeri u kojoj bismo htjeli”, istakao je Bašić.
Niko u bosanskoj književnosti nije postavljao pitanja i tražio odgovore na bolne tačke koje muče i bole Bosnu kroz historiju do današnjeg dana.Njegova djela su svojevrsni uđbenici Bosne i njene opstojnisti Velikog pisca nije volio ni prošli režim, savremeni još manje.
Koliki je strah sadašnje od mrtvog velikana bosanske književnosti govori jedna činjenica koja je nijemo promakla medijsku pažnju.
Dugo najavljivana predsatava Posljednja ljubav Hasana Kaimije ,zakazana još Decembra 17, 2018. za 11.1.2019. tri dana prije izvedbe je naprečac otkazana, smao tri dana prije izvedbe , mediokritetskom objavom January 8, 2019 by Narodno pozorište Sarajevo :
„OBAVJEŠTENJE O OTKAZIVANJU GOSTOVANJA NARODNOG POZORIŠTA TUZLA SA PREDSTAVOM „POSLJEDNJA LJUBAV HASANA KAIMIJE“
Poštovana publiko,
ovim putem Vas obavještavamo da se gostovanje Narodnog pozorišta Tuzla sa dramskom predstavom „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ koja je pred sarajevskom publikom trebala biti izvedena u petak, 11. 01. 2019. godine, otkazuje zbog nemogućnosti tuzlanskog pozorišta da realizuje gostovanje u NPS.
Povrat novca za kupljene ulaznice možete izvršiti na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo.
Hvala na razumijevanju! „
Eto tako se današnja vlastela iu sprezi sa religijskim oligarskim i poltronska kultura i umjetnost odnose prema najbosanskijem stvaraocu.
Neko je zapisao :
„ … I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla,po direktivi bivšeg robijaša, čini se, odviše lako.
Likove iz Sušićevih tekstova lako nalazimo i prepoznajemo u svim institucijama današnje vlasti, u njihovim očima mržnja i anatemisanje jednog od najvećih Bosanaca Derviša Sušiča je sasvim logično i „normalno“
Zabranjeno je plakati bez pouke,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
strahovati od osebujnih uspomena.
Zabranjeno je ne boriti se za ono sto želiš,
odustati od svega zbog strahova,
snove ne pretočiti u datost.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati sačuvati zajedničke uspomene
i zvati ih samo onda kad ih trebaš.
Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se ljudima do kojih ti je stalo,
izigravati nekog drugog da bi te pamtili,
zaboravljati one kojima je zaista stalo do tebe.
Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,
nemati vremena za ljude kojima trebaš,
ne shvatati da ono sto ti život daje, to i uzima.
Zabranjeno je otjerati nekog
s kim se nisi pomirio,
zaboraviti njegove oči i osmjeh.
Zabranjeno je zaboraviti nečiju prošlost
i zamjeniti je
njegovom sadasnjoscu.
Zabranjeno je ne pokušati shvatiti druge,
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i sreću.
Zabranjeno je ne činiti stvari za samog sebe,
plašiti se života i obaveza,
ne živjeti svaki dan kao da je poslednji.
Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne žovjeti život s pozitivnim stavom,
ne misliti da uvijek možemo biti bolji.
Zabranjeno je ne znati
da bez tebe ovaj svet
ne bi bio isti!
Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tmini, u snima, u smrti.
Moje srce kopni kao usamljena ptica.
Tvoje me nedostajanje slama, život se zatvara.
Kakva samoća i tama, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po neupoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za lupanje tvog srca,
za tvoje neočekivano nedostajanje u noći koja buja.
Moje ruke te ne stišću a moje oči te ne znaju.
Moje su riječi uspravljene trazeći te uzaludno.
Smirena noć u meni, položena i duga,
opružena kao rijeka sa neovisnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i vadim
iz tmine, iz sna, prikrivam te svojim sjećanjima.
Tišina plete tvoju nepojmljivu istinu.
Svet se zatvora. Sa mnom ostaješ.
pB
Na nebesima ima zvijezda i Bik se naziva,
A na drugom vele da Zemlja počiva.
otvor’ oči, pa pogledaj: kol’ko magaradi
Među dvama bikovima živi i uživa.
Ko vjetar kišni,ko vjetar gnjevni
Kapcima treseš,tražiš me ti!
I pevaš:ja sam haos,tvoj drevni
Prijatelj pravi-otvori mi!
Pritiskam kapke,tako se bojim
Da otvorim mu!Svoj zadnji plam
Koji me greje,svim srcem svojim
Ja čuvam…Ljubav neću da dam!
Doziva haos,smije se meni:
S lancima živiš!Kidaj ih sve!
Znaš da za sreću,o usamljeni
Treba sloboda,a ljubav -ne!
Hladneći,ljubav na izdisaju
Preklinje,šapće molebnu riječ…
Malaksaju ruke,boj je pri kraju,
Malaksaju ruke…Otvaram već!
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh — oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak — korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.