Derviš Sušić

*****  

O Bosni i njenom čovjeku Bosancu pišu Andrić i Selimovič, o njoj pjevaju  Dizdar… Šantić , Kulenović…

Svaki od njih ima svoj odnos prema Bosni i mjeri je po svom svetonazoru i svojim traganjima za smislom života..

Andrić je gleda s visoka, svojom nedefinisanom (?) seksualnošću  i animozitetom prema datoj realnosti.Krutom, odmjerenom i strogom rečenicom,nenadahnuto,tragom skoro nereleventnih ili podmetnutih historijskih činjenica, tabireći poznatu građu na samo njemu znan način i često implicirajući  iskrivljene slike Bosne i njenog čovjeka ,imputiraćui joj zlu kob kao realnost.

Vođeni porodičnim tragedijama Selimović i Dizdar su mnogo iskreniji i okrenutiji Bosni,ali pomalo udaljeni od stvarnosti, koja im ipak služi kako bi smjestili traganje za istinom ,svoje misli , vijzije i umjetnički senzibilitet.

Selimović ne odsutaje od islamskih korijena,i zaostaje u pozno osmanlisko doba (uglavnom), u kojem počinje sunovrat morala,časnosti i čednosti cjelokupnog društva, a insistirajući upravo na tom diskursu, sa vidljivim asocijacima na savremenoi trenutak..

Mak Dizdar ide korak dalje. Atavistički vođen tragovima predaka sav se uronio u srednjevjekovnu Bosnu i njene univerzalne civlilizacijske vrednote , koje strče nasuprot lomača,“vještica“ , inkvizicijske pomahnitalosti hrišćanskog srednjeg vijeka. Nevina svjedočanstva  stećaka , globalno jedinstveni svjedoci jednog vremena  , zavode Maka Dizdara .U stećku pronalazi većinu odgovora koji ga tište.Govor stećaka je jednostavan, ali simboli ga komplikuju, i u svom pokušaju da sve to dešifruje Mak stvara dva nova mita Kamenog spavača i Modru rijeku kao ključne svjedoke opstojnosti Bosne i Bosanaca.

O Šantiću domoljubu i zaljubljeniku u Bosnu i sevdah i njegovoj poetici je izlišno pričati. Kopirali su ga i Hajne i Dučić i Crnjanski i još mnogi drugi,ali nedovoljno ubjedljivo , harmonični i poetično .

Kulenović, je imao uzleta i padova.Iako previše je insistirao na NOB, njegove tekovine, ipak je dirnuo srca svih bosanaca i naroda sa prostora Jugoslavije.

Ipak ,Derviš Sušić je ubjedljivo  najbosanskiji pisac od svih ljudi od pera rođenih na ovoim prostorima..On nema problema sa prošlošću. Mi bi ga prozvali vjesnikom Bosne, jer malo ko je o Bosni znao pisati tako jednostavno, bosanski, prirodno ,kao da je Bosna sama Sušićeva  riječ.

Kao i većina obrazovanih i naprednih bosanskih muslimana Derviš Sušić se još 1941. godine  priključuje  naprednom Komunističkom pokretu koji zagovara jednakopravnost nasuprot fašističkim uzurpatorima i tlačiteljskoj  vlasti.  Da bi kao sedamanestogodišnik đak sarajevske Učiteljske škole,  s grupom učenika 1942. godine u otišao u  partizane,.

Atavizam ugledne imamske porodice , koja teži za sveobuhvatnim građanskim obrazovanjem i spoznajom svojih potomaka,  i potonji partiznaski put , vezao ga je za narod i saborce. To  će imati  dominantni  uticaj na njegov književni svijet i svijest ,kao  i tematsku zaokupljenost, u kojima će veoma jasno oubličiti svoje strahove i težnje, koji objektivno prate bosansko bilo.

Blagost odgoja , ljubav prema običnom čivjeku  , je od  Sušića stvorila skromnog čovjeka, pomalo boema , koji je družeći se sa ljudima (češće zazirao od  njih) , pronalazio izraz za svoja viđenja i nakane. Čak i kada bira teme iz historije, on ostaje vjeran svojoj nikad ugasloj opsesiji – Bosni  ; njenoj teškoj i neizvjesnoj  historiji , njenom čovjeku..

U trenicima kada je  opstojnost Bosne napadnuta sa svih strana , kada je tronacionalistička vlastela lomi i porobljava Derviš Sučić postaje veoma „opasan „ pisac:

  “Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.”

On progovara o Bosni kao da je njen glasovornik ili tumač, baratajući čistim, konciznim bosanskim jezikom na osnovu historijskih činjenica i dokumenata.

 „ Opasan „ je iz više razloga. I prije i sada.

Da li je Alija Izetbegović taj nemušti intelektualni abortus i kvazi beg, u ime totalitarističke džamahurije filđan bosna ,obojena i predviđena tonovima islamske deklaracije htio da već u u začetku post komunističke ere, riječima  da” Derviš je bio mediokritet u književnosti”  prvi  okačio metu na leđa  časnog čovjeka , koji je želio samo da piše o Bosni i Bosancu? Ili je samo želio da kaže da je doba komunista prošlo , a da se na scenu vraćaju profašisti, robijaši i gladni pljačkaši vlastitog naroda..

Kakvo je to zlo Derviš Sušić nanio nacinalistima i vlastodržakoj eliti?

I.Demistifikuje  nacionalizam koji nikad nije sagnuo glavu , još manje je iskorijenjen.

Njegov Bošnjak nije ovaj bošnjak kojeg bi bilo koji nacionalista volio.Njegov Bošnjak je svaki Bosanac , bez obzira na vjeru. Njegov bošnjak ima samo jedan nacionalni identitet : On je Bosanac. I u srednjevjekovnoj Bosni, za osmanlijskog vakta,za austrougara,kraljevine i komunističke Jugoslavije.

II.On je komunista , a komunisti  su razotkrivalili, hapsili i osuđivali fašističko zlo bez obzira na vjerski i nacionalni prefiks. Nova fašisoidna vlast , želi da revidira historiju , i zato  sve što dolazi od komunizma je zlo i destruktivno.Komuniste treba optužiti za svo zlo koje nam se dešava, jer oni misle drugačije, materijalistički i dijalektički determinušući historiju kauzalnim , uzročno posljedičnim vezama i relacijama.Za svako , čak i za sadašnje zlo treba optužiti komuniste.

Sušić je „otišao“u srce Bosne, u njeno historijsko biće , izvukao Bosnu iz nje same, češljajući tisućljetnu buru osvajanja i osvajača, vijekove ljudi i neljudi,vlastele i potlačene raje, ponirući u bosansku bit:

„“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom.“ (Kaimija )

Vijekovi suza , tuge,krvi,boli,gladi, buna i previranja.na razmeđi acidenta i okcidenta, kao neka prelomnica , uvijek buntovana i snena, prelijepa i čestita Jednostavno Bosna je zemlja koju niko nije uspio pokoriti, niti se njome usrećio,a kao sa  bumerangom sam je nestao.Nema Vatikana u pređašnjem historijskom kontekstu, nema osmanlija , austro ugari su vjekovna prošlost,ko se sjeća Kraljevine Jugoslavije, komunisti su sada samo beznačajni svjedoci prošlog doba.Srbija se raspada,hrvatska tone u fašizam, mladobosanski “bošnjaci“ plove u zaborav i rascjep.

III. Nećemo reći da je Sušić vizionar, ali poštujući dijalektički diskurs /   historiju , logiku i dijalektiku jasno je odredio:

Dokle god postoji Bosna postojaće i njen bošnjo, čovjek Bosanac bez obzira bio on kršćanin,Jevrej, Ciganin … ili Musliman   To je suština njegove logike povjesnog uma , duha , znanja, kroz  percepciju dominantnih historijskih razdoblja.

“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”

(NEVAKAT, 1986.)

IV.Dosljednost u poštivanju historijske  logike , svaka bosanska „ epoha „ , skoro svaka Sušićeva drama počinje borbom za život i smrt, koja vodi priznavanju datosti ,   zasnovana na teorijskoj i praktičnoj pravdi i vlasti gospodara.Ali Sušić ne priznaje neprikosnovenost te vlasti.

Svako njegovo djelo je univerzalna priča o potrazi za pravdom, poštivanja reda i zakona, ali u časnoj korelaciji sa morlanim i časnim poimanjem odnosa među ljudima , i u vertikalnoj i u horizontalnom odnosu pojedinaca prema društvu i obratno; Na taj način veoma uspješno uspjeva da veže i pojasni  odnose onog unutrašnjeg ,ličnog i onog vanjskog , svjetovnog.

Vrlo jednostavno, jasno , faktografski , dramaturški precizno odvaja unutarnji život od vanjskog.Njegovi glavni likovi se   u ime časti, ponosa i vjere uvijek lome i bivaju predodređeni za zlu kob koju im je pisac od početka namijenio.

“Bosna boluje tegobe graničnog pašaluka i tako će bolovati sve dok ne postane središnja zemlja neke još nevidljive upravne cjeline, ili sama sebi i sluga i gospodar u suglasju sa susjedstvom.”

(ČUDNOVATO, 1992.)

Dakle Bosna je kompleksnost koja se ne može i ne smije rastočiti na sastavne dijelove.Svaki pokušaj je vodio do bujica krvi.

V. Ono što je posebno „uvrijedilo“ i uspaničilo  tzv.bošnjačku elitu je zloglasni roman   Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bošnjacima koji su bili kolaboracionisti nacizma i fašizma tokom Drugog svjetskog rata.

Sušić se nije libio da raskrinka zlo sa bilo koje strane ono dolazilo..Sadašnja muslimanska totalitarna vrhuška ga odbacije jer je sasvim jasno naslikao njeno današnje ustrojstvo , ali i upirao  prste na fašisoidnu narav njenih  otaca : izuzetno analitički argumentirano osvijetlio kolaboraciju fašističko-nacističkim vlastima NDH-a sa muslimanskim pojedinacima i institucijama, Mladih muslimana, i ostalih kolaboracionista fašizma i NDH. sa posebnim osvrtom na, udruženja ilmije “El Hidaje”, koji su zapravo bili ideolozi i smjerovođe naprijed pobrojanih profašističkih i fašističkih udruženja.

Sušić je je dokumentovano i argumentovano, konkretno bez generaliziranja, pobrojao dvoličnost i cinizam značajnog dijela potpisnika poznate muslimanske “Sarajevske rezolucije” protiv međunacionalnih ratnih pokolja i opšte nesigurnosti ljudi i njihove imovine na jednoj strani, a na drugoj podržavanje i učešće u zločinačkoj paradržavnoj strukturi NDH i progonu  Srba,Jevreja, Cigana i ostalih .

Po univerzalnom doprinosu historiji “normalne” BiH, Parergon je istinita i relevantno utemeljena priča o jednom mračnom periodu rada i djelovanja dijela kvazi intelektualnih bosanskih muslimana. 

Nasuprot anatemi nacionalista i njihovoj nebuloznoj hajki ,  cjelokupno Sušićevo djelo afirmira Bosnu, bosanca, bosanke muslimane u pravom , vrlo pozitivnom historijskom i tradicionalnom  duhu.

Iako je komunista,partizan,Sušić nije socrelistički pisac.On upire prstom na lopovluke i krađe,mete zlo i nacionalizam.Obračunava se sa fašizmom.U Bosninom šarolikom konglomeratu  unutrašnjih i vanjskih neprijatelja ne libi se osuditi i imenovati zlo.

On će opravdati Danila što krade od države , da bi robinhudovski dijelio sirotinji.Ali ne može podnijeti da se krade sebi i ta nečasnost ga ljuti. Otud časnost  i moralnost pomalo tvrdih , krutih i neprikosnovena ljubav Muzafera Pilavije ,Taleta, Danila, Kaimije .  

 I u tom interludiju likova i dešavanja on se doistancira od beskrvnog činovnika Josefa K., ravnodušnog ljubavnika Sorela ili neizainteresiranog  stranca Mersoa .

Njegov junak je čovjek od krvi i mesa, koji se bori za svoju egzistenciju, čak i kada zna da je bitka izgubljena.

 Bosninu i ljudsku  suštinsku kob , dobrog , pomalo krutiog, ali časnog bosanskog muslimana  je Sušić možda najbolje obuhvatio i iznjedrio u“Poslednja ljubav Hasana Kaimije”.

 Vanvremenska aktuelnost Sušićevih romana ,a time i  “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije upitna  . Njegova književna djela su pisana za one    koji znaju da čitaju,a njegove pozorišne predstave su djela za one koji znaju da gledaju.

Stalno preplitanje i preispitivanje odnosa moći vlast – jedinka, vlast – narod,nikad nije aktualnija nego danas.Nemogućnost promjene  kroz pobunu u datom historijskom momentu, secirajući odnos vlasti i potčinjenih,bogatih i siromašnih , upućuje čitaoca da shvati sadašnji trenutak smao kao produžetak Sušićevih romana.

 Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas.

Svoje traganje za pravdom pisac pretvara u vanvremensku , univerzalnu  priču  koja se bazira na  korelaciji pojedinaca i društvu , te odnosu onog ličnog,unutarnjeg  i onog vanjskog. Jeidnka hoće svoj mir, ali mora živjeti  vanjskom svijetu koji ima  ima svoje norme , koje jedinka ne može kontrolisati.

Derviš Sušić progovara iz nutrine Bosne , njenog bića.Naizgled mirna i uspavana , ona je zarobljena u burama i neverama vjekova što je rose suzama i krvlju. Stoljećima koje po noj rovare ratovima  bolešću,  glađu i bunama.Nije bitan izvor;egzistencijalni – unutarnji,nametnuti – vanjski,ili religijsko – globalni.Svi žele Bosnu kao geografski pojam, niko neće njen bitak i bjelinu njene ljepote i milostivosti.

Derviš Sušič je i vrlo pedantan istraživač i historičar.Ako o nekom događaju piše, ne trebate provjeravati. Događaj se desio onako kako je zapisano, uz onaj minimalni poetski,ljudski otklon da historija postane pitka priča o sudbini jedne zemlje ili njenog ponosnog čovjeka.

Sušić kao da u svakom romanu ponavlja pitanje:

-Da li će se sile zla ikada umoriti? Do kada će trajati to sagorjevanje prkosne i buntovne Bosne.Do kada će kristalno bistre rijeke Bosnine neprijatelji ;i unutarnji i prekogranični i globalni  mutiti krvlju i pokušati umiriti i ugušuti Bosnu u krvi njenog Bosanca , dobrog čovjeka  bošnje.

“Ta dva svijeta ima svaka osoba, odnosno svi imamo privatnost i unutrašnji svijet, ali isto tako moramo živjeti u ovom svijetu koji nas okružuje, a ne možemo ga kontrolisati u onoj mjeri u kojoj bismo htjeli”, istakao je Bašić.

Niko u bosanskoj književnosti nije postavljao pitanja i tražio odgovore na bolne tačke koje muče i bole  Bosnu kroz historiju do današnjeg dana.Njegova djela su svojevrsni uđbenici Bosne i njene opstojnisti Velikog pisca nije volio ni prošli režim, savremeni još manje.

Koliki je strah sadašnje od mrtvog velikana bosanske književnosti govori jedna činjenica koja je nijemo promakla medijsku pažnju.

Dugo najavljivana predsatava  Posljednja ljubav Hasana Kaimije ,zakazana još  Decembra 17, 2018. za  11.1.2019. tri dana prije izvedbe je naprečac otkazana, smao tri dana prije izvedbe , mediokritetskom objavom  January 8, 2019 by Narodno pozorište Sarajevo :

„OBAVJEŠTENJE O OTKAZIVANJU GOSTOVANJA NARODNOG POZORIŠTA TUZLA SA PREDSTAVOM „POSLJEDNJA LJUBAV HASANA KAIMIJE“

Poštovana publiko,

ovim putem Vas obavještavamo da se gostovanje Narodnog pozorišta Tuzla sa dramskom predstavom  „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ koja je pred sarajevskom publikom trebala biti izvedena u petak,  11. 01. 2019. godine, otkazuje zbog nemogućnosti  tuzlanskog pozorišta da realizuje gostovanje u NPS.

 Povrat novca za kupljene ulaznice možete izvršiti na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo.

Hvala na razumijevanju! „

Eto tako se današnja vlast ,kultura i umjetnost odnose prema najbosanskijem stvaraocu.

Neko je zapisao :

„ … I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla,po direktivi bivšeg robijaša, čini se, odviše lako.

Likove iz Sušićevih tekstova   lako nalazimo i prepoznajemo u svim  institucijama današnje vlasti, u njihovim očima mržnja i anatemisanje jednog od najvećih Bosanaca Derviša Sušiča   je sasvim logično i „normalno“

Bookmark the permalink.

Komentariši