Ovdje je nekada bio krevet
Djeteta koje bješe odnijeto
U kutiji za lutke
U park, zemlju i kamenje.
Od tada, u svom mračnom uglu
Olovni vojnici stoje nijemo
Skamenjeni pored truba
Misleći o bitkama
I zamišljenim pobjedama.
Ekspresni limeni voz
U maloj stanici od kartona
Zahrđao je od nostalgije
Dok u vagončiću
Spava putnik liliputanac.
Lagano, u krotkom obojenom drvenom konju,
Njegova misao hrže
I nijemo plače dvorska luda
Obezbojeni arlekin.
Kiprido, mnogi sad misle da su tvoji darovi
gorči nego li su prije bili.
To vele oni koji su hvalili ljubav.
Otkrila je Doriha
da je pređašnja ljubav njena
spram mamene nove bila tek sjena.
Piro, koji te nježni mladić grli u spilji lijepoj obilno namirisan u
na ležaju punom ruža? Za koga si počešljala
svoju plavu kosu, o krasu naivni? Jao! koliko puta taj ce
e obmanut plakati zbog olujnih vjetrova burnoga mora,
što te, o zlato, naivan cjeliva pun nade, da ćeš mu vječno biti vjerna i
ljupka, jer on ne zna promjene vjetra. Jadnici
svi su ljepote tvoje poklonici! Zavjetni će stih na zidu hrama reči da
moćnom bogu mora darovah togu još mokru.
Moj otac je uvijek govorio: “rano lijeganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.”
u našoj kući svjetlo se uvijek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.
otac se pridržavao ovog načela
cijeli svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne pretjerano pametan.
zato sam odbacio njegov savjet, pa je
to, za mene, postalo kasno lijeganje i
kasno ustajanje.
ne kažem da sam osvojio
svijet, ali izbjegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude
među kojima i
sebe – nekoga koga moj otac
nikada nije
upoznao.
. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku riječ
i ako mi znamo neku riječ
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina pošteđena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar ce štititi drvo,
a drvo sačuvati riječ
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
čistu i visoku zauvijek. . .
VIII
Nikad te ne otimam zemlji
šta bih s tobom i umjela
do među svoje zidine
pod svoj krov
da zanoćim s tobom kraj uzglavlja
nećeš dočekati
plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima
pa da se iz tmine u gorostas razviješ
da se katice u čeljust gladni rastvore
snenu da me takneš
dah utihneš
nikada !
imaš svoje cvjetokružje
i svoj sit plijen
od zova tvoga priljepaa
otimam se vješto uklanjam
i bježim
Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,
osta si sam,
napušten brod,
leute moj.
Rastočija si se
ka barilo,
leute moj.
I mriža je sagnjila,
leute moj,
osta si sam,
napušten brod.
Suze su nestale
iz tila tvog,
leute moj.
A sićanja naviru,
leute moj,
osta si sam,
tužan i tih.
Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)
Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)
Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,
I mriža je sagnjila leute moj, osta si sam napušten brod…
Ti i ne slutis
moj povratak i moju blizinu.
U noci kada sumi u tvom uhu tiha mjesecina,
znaj:
ne koraca mjesecina oko tvoje kuce.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koracajuci cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stanes
preplasena krikom cudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.
I kad kroz suton vidis crnu sjenku sto se mice
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe.
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
a bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu, da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose mrse se u moju
Njeno tijelo oblikuje moju ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju sjenku
Kao kamen u nebo.
Ona ima uvijek otvorene oči
I neda mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smijem, plačem i smijem,
I govorim, a ništa ne kazujem.
pB