Tatjana Lukić – Strah / Od cvijeta

 

VIII

 

Nikad te ne otimam zemlji

 

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

 

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

 

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

 

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

 

nikada !

 

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

 

od zova tvoga priljepaa

otimam se vješto uklanjam

i bježim

 






											
Bookmark the permalink.

Komentariši