Gledam sada ,
prekrasni i čarobni ptičiji let ,
razmišljam malo kako me majka ,
donijela na ovaj svijet.
Srce moga oca , njeno srce
i moje srce jedno su bili
oko male bebe vrpcu su svili .
Utroba njena bila je njen dom,
mala kuća ,
majka i ja disale smo
na ista pluća .
Zar je lako ,
donijeti dijete , reći svijete ,
svoje dijete , nedužno i drago ,
pa da stranac po njem
svoju mrežu plete?
U životu tom , ne usuđuj se
stranče porušiti naš dom !
nek se stranac sjeti da neće
uspjeti našu ljubav pteti , odnijeti.
Posebna je veza majke i djeteta ,
sudbina nam je u rukama Boga ,
stranče , nemoj griješiti ,
nemoj me kupati u suzama.
Teška svaka majčina kap,
ne dozvol i da se suze pretvore u slap.
Kad zaklopiš oči majko ,
i tada ću gledati u plavetnilo neba ,
da li će letjeti ona ista ptica,
dal ću moći pitati ,
dal je u ćivotu bilo
sve baš kako treba ?