Category Archives: Umjetnost

Pravda

Autor : Vedad Šabanadžović

IX

zime si prolepšala

u zidu zatvorena

nedirana tvojim zvherkanjem

imala sam mjesta za slobodan kret

skušenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonja slijetanja

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

znam da je zazvonilo za povlačenje hladnoće

za koji čaš izleći ćeš se

pripravna

i prozore i sve dveri

raskririla sma širom

za dugo izbivanje pripravila sve

korakni samo iz zida izmili

ni krila nećeš stići raširiti

već ću ti uteći

I strasni ljubavnici i naučnici umni

jednako vole, kada u zrelo zađu doba,

snažne i blage mačke, koje iz toplih soba

ne miču, ko ni oni, i mrze život šumni.

Odane nasladama i učenosti, one

svuda tišinu traže i tminu punu groze;

Had bi ih zapregao da crna kola voze,

samo da mogu ropstvu da gordu glavu sklone.

One su, plemenite, kao velike snene

sfinge u predubokoj samoći ispružene

i kao da ih neki beskrajni san zapaja;

niz plodna im se bedra iskri magičan blesak,

i od zvezdica zlatnih, sićušnih kao pesak,

zenice su im pune zagonetnoga sjaja.

Sav čežnja, milošta, moj glas čim si preda mnom,
remeti ćutanje u noćnom času tamnom.
Kraj moje postelje, pri neveseloj sveći,
promiču stihovi sliveni, žuboreći –
bujice ljubavi što, pune tebe, huje.
Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
za mene sija on. I čujem sad, u tmini:
– Moj mili – tvoja sam – da, tvoja sam, jedini

Vani sniježi. Tamno… zimno…

Puca negdje grana suha;

Stijenj dršće ko da luta

Divlji oganj s groba gluha.

I srce je grob otaki,

A želje su iskre divlje,

I kad uzdah srcem prođe,

Motaju se življe… življe…

Vani sniježi. Zbogom, zbogom,

Mali cvijete, što ćeš mrijeti;

Kad bi mogo suhar moju

Sobom u grob ponijeti!

Smrznuše se suze mnoge

Što su na te negda pale;

Zbogom, zbogom, ove moje

Ne bi tebe ogrijale!

Vani sniježi. Al je teško

Što mi pune prsi stište;

Il to uzdah srce tlači,

Il to suza puta ište,

Il se demon neki ruga

Pustoj smjesi mojih snova;

Sa dvije pjesme i tri suze

Ode proljet pjesnikova!

Vani sniježi. Pusto… zimno…

Puca negdje grana suha;

Ni ne vidjeh – gle, uza me

Stoji neka sjena gluha.

Po njoj pada crna halja,

Pogleda je ukočena;

To je prošlost svih srdaca,

A zove se uspomena.

– Što si došla? – htjedoh reći,

Al ne mogoh reći ništa;

Ona na me muče gledi

Kano mrtvac iz grobišta.

I htjedoh joj primit ruku,

Al zahvatih po praznini –

Ništa… prazno… pusto… zimno…

Magla u toj pustolini.

I osjetih da će ona

Isto tako meni doći

U čas zadnji moga vijeka,

U početak vječne noći.

Blijedjeti će tako nijemo,

Dok i srce ne ozebe,

Dok u magli zadnje suze

Ne izgubim nju i sebe.

Što će doći? Što da gledim

Polomljena svoja krila?

Što mi može ona dati

I čemu je ona bila?!

– – Vani sniježi. Pusto… zimno…

Točeć drvo, crvić kuca –

Laka noć ti, zadnji cvijete,

Vani sniježi, granje puca…

Podne je,a sve je sasvim mračno

i s vremena na vrijeme naglo crveni.

Na uglu ulice koja više ne postoji

smrt se šeta k'o po svojoj kući.

Ne tiče me se, ja čekam dugu

a duga je moj ljubavnik

Ljubav se krije bilo gdje

Ljubav se nalazi bilo kad

Ljubav se vodi  bilo kako

jer ljubav je mlađa od smrti

čak i da su rođene u isti čas

Na uglu ulice koja ne postoji više

smrt je otišla maločas

dotjerana i podmlađena.

Ne tiče me se, ja ćekam dragog

i sigurna sam da danas njoj

on neće biti mušterija.

Karikatura:  Monopol

Autor Vedad Šabanadžović

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Mjesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k'o molitva nedjeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?

Koliko sam pustih putova prošla
s tim što mi ne bješe mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubljen bio.

Sad sam zaboravljiva kao nitko na svijetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmijane oči
tko će mi više dati!

Tvoja se bleda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestašna i bela
Čija svila na suncu belasa.

Umorno bijuci kroz krike
Napev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireci vale tvoje kike,

Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj celu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.