Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Večito čuvaju među!

Siva veza slijepih časova
opkoljava nas i lovi,
kao talasi, kao oblaci,
zlokobni, teški,
kao tuge,
kojom nas darivaju.

Gdje smo?
Šta hoće ove tuge?
Zašto nam se primiču,
i kuda vode…
Uvijek iste,
na isti način.

Nagost im tolika
da to više i nije.
Nenajavljeno i  nenadano
na lice, i na stud,
koji ništa ne nudi,
i ništa ne čeka.

Ne ubijamo ih,
niti nas ubijaju!
Samo rastu, bez stanke,
u ne znano šta,
bez ičeg u šta bi zurile,
i slijepe…

Krpe su vode pod trbuhom bile.

Cjepali ih bijeli od talasa zubi.

I krik sirena – ko da su se lile

pohota i ljubav bakrom koji trubi.

Kolijevkom ulaza barke se gušile

pripile se uz dojke gvozdenih matera.

Ogluvelih brodova u ušima

gorele su minđuše lengera.

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti

Drvo života.Hram mrtvih.Baobab.

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti.

Ogromno stablo.Kratke grane.Smirena molitva za kišu.

A kiše nema.

Samo jedna žena u modrom,jedna crna žena u modrom

stoji naspram stabla

i zna sve magije za kišu,

a nikome ih ne kazuje.

Sunce pada u utrobu zemlje,

zemlja je sunce,sunce je zemlja,od žeđi će sve izgorjeti.

Samo ogroman baobab vrućinama prkosi

smiren u molitvu za kišu.

A kiše nema.

Misliš,sada će se srušiti, suša mu u poslijednjem damaru kuca.

Ali odjednom on s euspravi,

iz korijena uzdrhti,

Magija žene u modrom protiv porirode ga razgnjevi

sokove svoje počne da siše

i dok mu se pogled bistri

on s erazlistava,razlistava…

Zeleni plač i molitva za kišu.

A kiše nema.

Cijelo selo ga opkoljava ne može ga opkoliti.

Drvo života.Hram mrtvih.Otadžbina.

Mli prosjak

traži milostinju od ptica

Oh

ne ostavljajte mi punu šaku

inaće ću ostati ovdje

ako se mora

sve  dok se ne smrkne

I u njegovom pogledu

pojavljuje se odblesak žalosti

Taj odblesak

uočila le jedna ptica

Nije gladna ali lagano

prilazi sitnim obazrivim korakom

da iz čiste pažnje

pokljuca iz dječije ruke

hljeb ponuđen tako jednostavno.

I radost pali sve vatre

u očima malog prosjaka

1.

Zbirka poezije i Burence vina,

Komad suha hljeba – i nijema tišina,

A ja i ti sami, oko nas pustinja.

Tu je carstvo a ne u kruni od rubina!

2.

Zora je, ustaj draga, izvore moje sreće.

Pij i sviraj na harfi, kraju se život kreće.

Ni oni dugo ne žive što dugo spavati mogu,

A oni koji su bili, nikad se vratiti neće!

“Čudni
su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje
sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vetar, a oni se ne ljuljaju, Bog
šalje san i smrt drveću, a oni se zelene.
Ali kad u udješ u šumu, ti
osetiš da se tle pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto
mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita
čoveka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnute smole
koja je, preko noći, u času crnog mraka, kad ni najbliži sused ne može
da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo.”

U kavkaskom klancu poznajem jednu stijenu,

još orao staje na oštricu njenu,

al drveni krst se s nje crni, i zuri,

i trune i cvili po kiši i buri.

Bez traga je mnogo odlutalo zora

otkako se gleda sa dalekih gora;

I svaka će ruka da se k njemu diže,

jer on bi sam oblake hteo da stiže.

O, kad bih se ikako ja peo tamo,

koliko bih plakao, molio se, samo,

odbacio bih napokon  života lance –

oluju za brata prihvatio nad klancem.

pB

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkad, nazrem,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Onaj koji ćuti kad zborim,
koji prašta, blag,
koji ide gdje mene nema,
koji će ostati uspravan,
kad umrem.

Umrijeti

Umrijeti, to je samo
gledati unutra; otvoriti život jedino
prema unutra, biti tvrđava neosvojiva
za žive iz života.