Category Archives: Umjetnost

Budi u meni kao vječna kob bezbojnog vjetra,

Nikako  prolazne stvari koje su – radost cvijeća.

Uzmi  me u ljutoj samoći tamnih hridi

I pepeljastih voda

Nek bozi o nama nježno zbore u dane buduće

Sjenovito cvijeće Orcusa da te se sjeća.

pB

***

Laka. Ciganski gorda
Glava joj zabačena.
S teksasom uska bedra,
Grud jedva naznačena.

Curetak, kevica, dočim
Kako je pogled zelen! –
Malo kose joj oči
Da je već žena vele.

Tu preti dubinom more,
Budućih bura odsev…
S tamnom kožom se spore
Pšenični prelivi kose.

Za leđima joj dva krila –
Nad tlem će prhnuti, laka…
Četrdeset prve zar bila
To od nas nije svaka?

<1945>

Pjesnik poljem ide. Gleda i, bez riječi,
Divi se; i sluša: lira u njemu zveči.
Videć gde dolazi, cvjeće pred kojim
Rubin tamni, cvjeće koje bojama svojim
Sjaj potamnit može repa paunova,
Cvjetići od zlata i modri cvjetići mali
Dočekuju njega lica misaona
Il koketna, i vratom dok su njihat stali,
Ko da stoji cika: „Gle nam miljenika!“
Pun svjetla, sjene i žamora živih,
Puk veljih stabala, koji u šumi živi:
Svi ti starci: tise, lipe i javori,
Časni hrasti, vrbe s borama na kori,
Brest s crnim granjem: teški od mahovine,
Ko ulemi kad se pokaže muftija,
Onome, što ide, dubok poklon čine;
Glava od lišća i brada od bršljana se svija
K zemlji. I dok čela sjaj mu promatraju,
„On je! Sanjar!“ ide Šapat po vaskolikom gaju.

Znam da je kraj; al’ te ko san

s portretom nosim ja i sad:

Taj spomen bled na lepši dan

meni u duši vida jad.

I kad se novoj strasti dam

ne mogu biti bez sna tog.

Napušten hram je – ipak hram,

svrgnuti idol – ipak Bog.

Večeri sveta, hoću li te i ja

slaviti pjesmom radosti i sreće?

U mome oku, evo, suza sija,

i moje rane postaju sve veće.

Tvoj zlatni pohod i ubogu godi,

i vidi Boga u časima ovim;

Nada mnom samo mrak studeni brodi,

i dušu bije nemirima novim.

U pustoj sobi sam, kô sjenka bona,

u sebi slušam zvuk pogrebnih zvona

i stiskam srce jadno i kukavno.

Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!

Jer ovdje niko ne čeka te više –

svi moji mili zaspali su davno.

Na kraju, na koncu, konačno,
vraćam se, vratih se i okončavam se i plačem dajući vam
ključ, svoj šešir i ovo pisamce za sve vas.
Na vrhu ključa je kovina u kojoj smo učili
kako se zlato lišava zlata, i pronalazi se,
na vrhu mog šešira, ovaj jadni mozak, slabo počešan,
i posljednja čaša dima, u svom dramatičnom papiru,
počiva svoj praktični san duše.

Zbogom, braćo sveti petri,
herakliti, erazmi, spinoze!
Zbogom, tužni biskupi boljševici!
Zbogom, vladari u neredu!
Zbogom, vino, koje si u vodi kao vino!
Zbogom, alkoholu u kiši!

I sebi samome istom kažem zbogom,
zbogom formalnom letu miligrama!

Također zbogom, na isti način,
hladnoći hladnoće i hladnoći toplote!

Na kraju, na koncu, konačno, logično,
granice vatre,
rastanak sjećajući se onoga zbogom

pB

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće –
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al’ dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.

The happiest day — the happiest hour

My sear'd and blighted heart hath known,

The highest hope of pride and power,

I feel hath flown.

Of power! said I? yes! such I ween;

But they have vanish'd long, alas!

The visions of my youth have been-

But let them pass.

And, pride, what have I now with thee?

Another brow may even inherit

The venom thou hast pour'd on me

Be still, my spirit!

The happiest day — the happiest hour

Mine eyes shall see — have ever seen,

The brightest glance of pride and power,

I feel- have been:

But were that hope of pride and power

Now offer'd with the pain

Even then I felt — that brightest hour

I would not live again:

For on its wing was dark alloy,

And, as it flutter'd — fell

An essence — powerful to destroy

A soul that knew it well.

Najsrećniji dan

Najsrećniji dan – najsrećniji sati,

koje još moje srce svelo pamti

uzvišena nada snage i gordosti

osjećam se krasno ali odleti.

O snaga!Rekoh li?da! tako bar mislim;

vaj! sad su sve ta osjećanja daleka!

Ti prividi bjehu u danima milim –

nek prolaze, pustite ih neka.

Hej, gordosti, kakva to spaja nas sila?

Nek se odsad tuđa čela guše

pod otrovom koji si na mene slila –

smiri se, seni  moje duše!

Najsrećniji dan  – najsrećniji sati

koje predosjećam –  kojih se sjećam,

i najdraži  bljesak gordosti i snage,

prošli su, osjećam.

Al’ kad bi ta nada gordosti i snage

vratila se s bolom koji duša ova

spozna još onda – ne bih čase drage

doživio snova!

Jer na njeno krilo sve je tmurnije

dok je lepršalo – pade

neka bit dovoljno jaka da ubije

dušu što je dobro znade.

Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:

Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.