počinju bračne svečanosti
ljubavni krici detlića liče
na udaranje po bubnju
umetnost sviđanja je beskrajno
raznolika
divlje se patke zaručuju
u novembru
događa se tako
da se jata putnika
doletelih čak iz rusije
nađu sa starosedeocima na istim
jezerima na il-de-fransu
i tada dolazi do velikih ljubavi
praćenih tragedijama
i ogovaranjem
76
Ushit je – kada duša kopna
Na more otputuje –
Prođu se kuće – i predgorja –
Duboka Vječnost tu je –
U planinama, ko mi, rođen
O da li mornar poima
Koliko pjanstva božanskog
U prvoj milji van kopna ima?
Budi u meni kao vječna kob bezbojnog vjetra,
Nikako prolazne stvari koje su – radost cvijeća.
Uzmi me u ljutoj samoći tamnih hridi
I pepeljastih voda
Nek bozi o nama nježno zbore u dane buduće
Sjenovito cvijeće Orcusa da te se sjeća.
pB
***
Laka. Ciganski gorda
Glava joj zabačena.
S teksasom uska bedra,
Grud jedva naznačena.
Curetak, kevica, dočim
Kako je pogled zelen! –
Malo kose joj oči
Da je već žena vele.
Tu preti dubinom more,
Budućih bura odsev…
S tamnom kožom se spore
Pšenični prelivi kose.
Za leđima joj dva krila –
Nad tlem će prhnuti, laka…
Četrdeset prve zar bila
To od nas nije svaka?
<1945>
Pjesnik poljem ide. Gleda i, bez riječi,
Divi se; i sluša: lira u njemu zveči.
Videć gde dolazi, cvjeće pred kojim
Rubin tamni, cvjeće koje bojama svojim
Sjaj potamnit može repa paunova,
Cvjetići od zlata i modri cvjetići mali
Dočekuju njega lica misaona
Il koketna, i vratom dok su njihat stali,
Ko da stoji cika: „Gle nam miljenika!“
Pun svjetla, sjene i žamora živih,
Puk veljih stabala, koji u šumi živi:
Svi ti starci: tise, lipe i javori,
Časni hrasti, vrbe s borama na kori,
Brest s crnim granjem: teški od mahovine,
Ko ulemi kad se pokaže muftija,
Onome, što ide, dubok poklon čine;
Glava od lišća i brada od bršljana se svija
K zemlji. I dok čela sjaj mu promatraju,
„On je! Sanjar!“ ide Šapat po vaskolikom gaju.
Znam da je kraj; al’ te ko san
s portretom nosim ja i sad:
Taj spomen bled na lepši dan
meni u duši vida jad.
I kad se novoj strasti dam
ne mogu biti bez sna tog.
Napušten hram je – ipak hram,
svrgnuti idol – ipak Bog.
Večeri sveta, hoću li te i ja
slaviti pjesmom radosti i sreće?
U mome oku, evo, suza sija,
i moje rane postaju sve veće.
Tvoj zlatni pohod i ubogu godi,
i vidi Boga u časima ovim;
Nada mnom samo mrak studeni brodi,
i dušu bije nemirima novim.
U pustoj sobi sam, kô sjenka bona,
u sebi slušam zvuk pogrebnih zvona
i stiskam srce jadno i kukavno.
Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!
Jer ovdje niko ne čeka te više –
svi moji mili zaspali su davno.
Na kraju, na koncu, konačno,
vraćam se, vratih se i okončavam se i plačem dajući vam
ključ, svoj šešir i ovo pisamce za sve vas.
Na vrhu ključa je kovina u kojoj smo učili
kako se zlato lišava zlata, i pronalazi se,
na vrhu mog šešira, ovaj jadni mozak, slabo počešan,
i posljednja čaša dima, u svom dramatičnom papiru,
počiva svoj praktični san duše.
Zbogom, braćo sveti petri,
herakliti, erazmi, spinoze!
Zbogom, tužni biskupi boljševici!
Zbogom, vladari u neredu!
Zbogom, vino, koje si u vodi kao vino!
Zbogom, alkoholu u kiši!
I sebi samome istom kažem zbogom,
zbogom formalnom letu miligrama!
Također zbogom, na isti način,
hladnoći hladnoće i hladnoći toplote!
Na kraju, na koncu, konačno, logično,
granice vatre,
rastanak sjećajući se onoga zbogom
pB
Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.
No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće –
Spolja se čita što unutra gori.
I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.
Puteve divlje nije tražit lako
Al’ dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.
The happiest day — the happiest hour
My sear'd and blighted heart hath known,
The highest hope of pride and power,
I feel hath flown.
Of power! said I? yes! such I ween;
But they have vanish'd long, alas!
The visions of my youth have been-
But let them pass.
And, pride, what have I now with thee?
Another brow may even inherit
The venom thou hast pour'd on me
Be still, my spirit!
The happiest day — the happiest hour
Mine eyes shall see — have ever seen,
The brightest glance of pride and power,
I feel- have been:
But were that hope of pride and power
Now offer'd with the pain
Even then I felt — that brightest hour
I would not live again:
For on its wing was dark alloy,
And, as it flutter'd — fell
An essence — powerful to destroy
A soul that knew it well.
Najsrećniji dan
Najsrećniji dan – najsrećniji sati,
koje još moje srce svelo pamti
uzvišena nada snage i gordosti
osjećam se krasno ali odleti.
O snaga!Rekoh li?da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve ta osjećanja daleka!
Ti prividi bjehu u danima milim –
nek prolaze, pustite ih neka.
Hej, gordosti, kakva to spaja nas sila?
Nek se odsad tuđa čela guše
pod otrovom koji si na mene slila –
smiri se, seni moje duše!
Najsrećniji dan – najsrećniji sati
koje predosjećam – kojih se sjećam,
i najdraži bljesak gordosti i snage,
prošli su, osjećam.
Al’ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživio snova!
Jer na njeno krilo sve je tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.