Sporo prolazi dan u čekanju.
Ali to nije čekanje.
Dan ne prolazi, samo sunce zalazi.
Dan, to sam ja.
Dan, to si ti.
Mi ne možemo da prođemo.
Ljubav?
Za to te treba poznavati.
I ti mene.
Ovo je želja.
Želim te.
Sad.
Ali želim tebe.
Samo tebe između milijardu žena na svetu.
Sutra te neću želeti – možda.
Dođi zato, molim te.
Bilo gde bila.
Ne misli rđavo o meni.
Ja te volim…
Tjeskoba izbora ( Noćna mora )
Autor
Vedad Šabanadžović
Noćas sam sama sred noćne jave –
bez sna i bez doma – duše sive.
Noćas imam sve ključeve i brave
od kapija ove prestonice divne!
Nesanica me istjera na put studi,
o kako si mi divan, tamni moj Kremlju!
Noćas, evo, ljubim u meke grudi
ovu okruglu, ratničku zemlju!
Podiže se – ne kosa, već krzno vetrom
što preteški u dušu mi se svale.
Noćas želim sve ljude planetom
bilo da ih vole, bilo da ih žale.
A tko je istresao pijesak iz vaših cipela,
Kada ste morali podići se za smrt?
Pijesak što ga je ovamo donio Izrael,
Pijesak njegovih lutanja?
Plamteći pijesak Sinaja,
Pomiješan s glasom slavuja,
Pomiješan s krilima leptirovim,
Pomiješan s prašinom zmijske požude,
Pomiješan sa svime što je otrešeno od Solomonove mudrosti,
Pomiješan s gorčinom tajne pelina –
O vi prsti
Koji ste ispraznili pijesak iz mrtvačkih cipela,
Bit ćete već sutra prah
Na cipelama dolazećih!
pB-
48
Dok na obali reke mirisna ruža spi
sa starim Hajjamom dođi i rujno vino pi.
A kad ti Anđeo svoj tamni tovar pruži
– uzmi ga odmah bez reči i bez bojazni.
49
Na šahovskoj tabli od dana i noći
gde se Sudba igra porazom i moći
čovek je figura, veća ili manja,
uklonjena jednom, natrag neće doći.
Jeseni bolešljiva i obožavana
Umrijećeš kad sjevernjak zavije
Kroz ružičnjake
I kad zasniježi
Po voćnjacima
Jeseni tužna
Umri u bjelom i bogata
Snjegom i zrelim plodovima
U dnu neba
Kopci kruže
Nad tupim barskim nimfama
Zelene i kratke kose
Koje nikad nisu voljele
Dok nad udaljenim obodima šuma
Jeleni riču
O jeseni šumove tvoje volim
Plodovi opadaju neubrani
Vjetar i grane cvile
Suze im slaze s lista na list
Lišće se mota
Voz klopara
Život prolazi
pB
Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko –
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek –
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života –
moja ljubav.
Čupavi stvor, bez nogu,
Ali vanrednog trka!
Lice mu od velura,
A boja lica mrka.
Katkad u travi bude!
Na grani, katkada,
S koje, u pliš obučen,
Na prolaznika pada!
Sve to u ljeto. Al kad Vjetar
Puk Šumski uznemiri –
U damastni se stan zaključa –
U Svili se šepiri!
Onda, izroni sproljeća,
Finiji od gospoje!
Na ramenima krila mu,
Jedva prepoznaš ko je!
Zovu ga Gusjenica!
I ja! No ko sam to ja
Da divnu tajnu Leptira
Iskažu usta moja?
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.
Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924
8
Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.
Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.
Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.
O šutljivko moja!
Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.
Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.
Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.
O šutljivko moja!
Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.
Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.
Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.
O šutljivko moja!