za sna vjerno sričem molitvu
-neka se pokrenu zidovi
neka se okrene okon izjutra istoku
u horu me prati ledeni lepet gugutki
i zvonjava rasplakanog stakla
zaigraju zidovi – razdržljivci
vrtoglavo
pred zoru su smoreni
za isto mjesto zakuju
i razliježu plač
po snu jedino pridošlo
-do postelje dopuzale smrzle ptice
o vreo vrat vješam ih u nisku
gugut im otkidam i prizivam san
Najhuđa buka, najslađa buka,
Najluđa buka što se diže –
Nju ptice prave u proljeće
Kad ljupki konac noći stiže.
Mart je odvojen od Aprila
Onom granicom čarolijskom
Za kojom ljeto oklijeva,
Gotovo odveć nebeski blisko.
To podsjeti nas na sve mrtve
Što skitali su tuda s nama,
Okrutno dražim učini ih
Rastanak svojim vradžbinama.
Podsjeti na sve što imasmo,
A za čime se sad uzdiše.
Skoro želimo – sirenska grla
Da odu i ne poje više.
Hitro, ko koplje, uvo može
Slomiti srce čovječije,
Pa zaželimo da uvo srcu
Tako pogubno blizu nije.
Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.
Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,
da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.
Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.
Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”
“Postoji mesto
u srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
prostor
čak i u najboljim
trenucima
znaćemo to
više nego
ikad
postoji mesto u
srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
i
mi čekamo
u tom
prostoru.”
Quis lis locus, quae regio, quae mundi plaga?
Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva
Kakva to voda pljuska pramac
I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli
Kakve se to slike vraćaju
O kćeri moja.
Oni koji oštre zub psa koja znači
Smrt
Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači
Smrt
Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači
Smrt
Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,
Dah borovine i magla šumske pjesme
Milošću ovom raspršeni u prostoru
Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,
Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –
Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže
Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove
Ispod sna, gde sve se sastaju vode.
Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.
Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio
I sjećam se.
Slaba snast a jedra trula
Između jednog juna i drugog spetembra.
Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.
Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.
Taj oblik, to lice, taj život
Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti
Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to
neizrečeno,
Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.
Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema
mojim rebrima drvenim
I šumski drozd što zove kroz maglu
Kćeri moja.
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al’ u noci ipak ostah sam…
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!
Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase ljudskog rada.
Po njivama od noći mokrima
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.
Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B’jeg dana, koji samo hiti.
On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv’jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije…
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,
Još razmišljam, dok krila sjene
Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv’jezda
Svečanu gestu tog sijača.
44
Taj moćni Mahmud*, gospodar ljudi,
svakog kod kog se sumnja probudi
u crnu hordu nevernih stavlja
i britkim mačem seče i sudi.
45
Ostavi mudre neka se bave sobom,
ciljevima sveta i opštom teskobom.
Dođi sad sa mnom, daleko od buke, i
igraj se s’ onim ko se igra sa tobom.