Emili Dikinson – Pjesma 1764

 

 

Najhuđa buka, najslađa buka,

Najluđa buka što se diže –

Nju ptice prave u proljeće

Kad ljupki konac noći stiže.

Mart je odvojen od Aprila

Onom granicom čarolijskom

Za kojom ljeto oklijeva,

Gotovo odveć nebeski blisko.

To podsjeti nas na sve mrtve

Što skitali su tuda s nama,

Okrutno dražim učini ih

Rastanak svojim vradžbinama.

Podsjeti na sve što imasmo,

A za čime se sad uzdiše.

Skoro želimo – sirenska grla

Da odu i ne poje više.

Hitro, ko koplje, uvo može

Slomiti srce čovječije,

Pa zaželimo da uvo srcu

Tako pogubno blizu nije.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši