Category Archives: Nekategorisano

Zar ćemo morati da te utišamo, Bože
izraslina, Bože živoga cveta,
i da započnemo govoriti ne mračnoj
steni »ja jesam«, i da se složimo sa smrću
i na svaku grobnicu da upišemo jedinu
našu sigurnost: »thanatos athanatos«?
Bez imena koje bi podsećalo na snove
suze srdžbe ovog čovjeka
poražena još uvek otvorenim pitanjima?
Naš se dijalog mijenja; sada
besmisao postaje moguć. Tamo
preko raspušene magle, u stablima
budna je snaga lišća,
stvarna je reka koja pritiska obale.
Život nije san. Stvarni čovek
i plač njegov ljubomoran na tišinu.
Bože tišine, rastvori samoću.

Thanatos – grčki Bog smrti

Athanatos – grčki besmrtan

Danas je utorak 18.   Jul / Srpanj 2023. godine .

Rekoše na to je 199 dan po redu , a da ni jedan  nije ove godine donio neku veliku kataklizmu ili neki novi rat , gluho i ćoravo bilo .

Samo se malo vulkani bunili , zemlja bijesnila , poneka najava cunamija i to je sve.

A onaj ljubitelj prostitutki Donald Trump svako   malo zveckao oružjem mislimo šupljium  i crvavim bijelim bubrezima.. Tek toliko da ima šta objaviti na twiteru, dok mu državni istražitelji spremaju papicu .

Nadamo se da će i  preostalih , a kako kome ,   slijedećih  166  do   kraja godine dostatnih dana donijeti istu ravnotežu.

Na činjenicu da četvrtina  dunjaluka gladuje i nema krov nad glavom se više niko , pogotovu ne UN na čelu sa Vatikanom, SAD i Zapadom ne osvrće.

Njima odgovaraju samo ratovi oko nafte i fosilnih goriva. Tu je glavna lova i pokratač svih terorističkih akcija  demokratskog zapada na čelu sa glavnim svjetskim terorisotm Sjedinjenim američkim državama..

A nikad se ne zna šta se i kome se  mere zgoditi. Jer dan  za danom se ko  vali na pješćanom žalu plaze i nestaju , da bi se opet kada dođe vrijeme vratili i birali one sa zapisanim imenima u dvadesetčetvorosatnoj avanturi krhkih dana.

Čini se da dani prolaze  lagano , bez osvrtanja, ali nije tako.

Godinama , decenijama , vijekovima ,milenijima se  ponovna vraćanja pažljivo i sistematski.

Što bi poete rekle:

-Pjesak je pjesak, val je val. Ali  more je iskonsko.

U prevodu:

-Sezona je godišnjih odmora i pakosno vrelih  zvizdana   . Fatajte se ladovine , voda i  uživajte .

Čovjek koji je sposoban ubiti svoju mladost

nije čovjek po pjesničkom ukusu

Mladost može biti

i ovakva i onakva

Dobra i loša

Sjajna i bijedna

ali ona je jedinstvena

vrijeme kada se čednost diše

i bori sa okrutnim svijetom

nametnutim nazorima zrelosti

Ko uspije pobjeći od zrelosti

ostati mlad

taj je život proživio kao san

nema za čim žaliti

Može se samo žalovati

što se godine ne mogu ponavljati

i ponovo proživljavati

Život žali slijepce

koji nikad nisu progledali

o pjesniče, nastoj da sve sačuvaš
pa i ono najneznatnije
što se od prolaznosti spasiti može –
vizije onih tvojih ljubavi!

potajno ih upleti u riječi svoje.
pjesniče, nastoj da sačuvaš,
kad se u tvome razbude duhu
po noći il` u blistavo podne.

Uvijek postoje ta posebna bića

u trenu vas ganu

nekoliko sekundi poslije i raduju

zovu je

Djevojčica koja sanja prekrasne snove

dubinu oceana ima

tugu svoju utapa

krijuć bol

u darivanju riječi drugima

ja kratko

škrt na riječima

Mila Tišina i sni

ponekad ću

krhka ružo

Ina kako si dušo

ne mogu drugačije

neoprostivo

sanjar mi ime

Sanjam te u plavetnim noćima

otvorenim slijepim očima

u bjelini jastuka naga i sjajna

pokrivena cjelovima osmjeha bajna

predaješ se iskonu grijeha

hodiš ivicama zaraznog smijeha

zbog nagote istog branja

nekoć bjesmo istjerani iz raja

Život je neprekidni niz iluzija

jer pad je samo obrnuti let

dok oblaci bjelinom lebde

u ogledalu bonace koja treperi

zaleđeni mir pred strašnu neveru

kad vjetrovi silni sa sudbom plešu

poslijednju lambadu potrošenih kalendara

u kojima ljubav bješe tek jedan umilni dan

a povratak domu jedinom tek vječni san

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće sa mnom putovati preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec – samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar –
Ja sam bez tebe, sam, samo tvoj san.

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

Kristalni potok skakuće

Pupoljak cvjeta

Nebo safirno

Grdelin ludi

A gdje si ti

Ljubav ,

bilo ona svakodnevna

ili “vječna ”

je malo više od elegije

ili tragike koju nosi

ali bježi od logosa

u zavisnosti koliko je u senzibilitet etosa

interpoliran patos

Ako nas hronični patos

dovede u stanje hibernacije i beznađa

brišući etos i racio

nismo ispunili našu poetsku vokaciju

koja nam nalaže da slavimo i živimo život