Jutro sa Blekijem – Tvoje oči , boje snene noći

 

 

Ona sanja

 

Mjesečeva ruža

 

Tirkizna noć

 

Kapija neba

 

Modra rijeka čežnje

 

Poslijednja molitva

 

Neuzvraćena ljubav

 

Dobri čovjek i ruža ljubavi

 

U tvojim snovima bez svitanja

mjesečevom čarolijom obasjanim

kleči dobri čovjek pritisnut

čežnjom Modre rijeke

 

umoran od lutanja za domom svojim

jedne snene  noći koju boje tvoje oči

opijen bjelinom rosnih  ruža tvoga tijela  

pred vratima nebeske kapije zastah

 

ljubavlju uplašen i okovan

ledenim kockama bola oko vrata

djetinjom molitvom šapućem

 

dobroto mila jube moja

suzom beskrajne  ljubavi

čuvam te od zla






















												

Rilke – Ljubavna pjesma

Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine? kako bih je
preko tebe uznio u visine?
O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.
Al’ sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.
Glas dviju struna, o mi to jesmo!
Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?
O, slatka pjesmo!

Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

zapis-o-cvijecu   svilena-magla

Zapis o cvijeću                                                                        Svilena magla

 

nebo-jesen-i-modra-rijeka  jutarnja-sema

Nebo jesen i modra rijeka                                            Jutarnja šema

 

predvecernja-simbioza  dva-lika-jednog-krajolika

Predvečernja simbioza                                                      Dva lika jednog krajolika

 

jersen-u-gorju  jesenje-iluzije-nad-modrom-rijekom

Jesen u gorju                                                                      Jesenje iluzije na modrom rijekom

 

   u-vrtlogu-mjesecine

Stepenica do raja                                              U vrtlogu mjesečine

 

bozur-cvate-i

Božur cvate

 

uskomesana-nevinost-ii  idila-u-zutom

Uskomešana nevinost                                             Idila u žutom

 

lenbdece-poljsko-cvijece  sjaj-ljeta

Lebdeće poljko cvijeće                                                            Sjaj ljeta

 

 

Lord Bajron – Razdvojenost





Kada smo razdvojeni
tišinom i suzama,
polovičnost nas pleni
kroz godine, uzama:
Bledi tvoj obraz nag,
poljubac tvoj je hladan;
I to je veran znak
mog svakodnevnog jada.

Rosa jutra na mojim
obrvama već sanja –
upozorenjem boji
sva moja osećanja.
Zaveti ne postoje,
a sav sjaj tvoj je plam:
Svud čujem ime tvoje
i delim sav tvoj sram.

Tvoje ime i pre se
u uvu mome sklupča;
K’o pretnja me protrese –
zašto si tako ljupka?
Tvoj znanci ne slute
šta sve o tebi znam:
Ka tebi dugim putem
dublje koračah sam.

Bleki – Pružiš ruku

Violetno jutro

Tirkizna bajka

Zavodljiva iluzija

Nebo i nada

Poput tanga

zov

dobro jutro

kao borbena pjesma

rađa se svakog dana

pružaš   ruku

dotakneš drugu

nježnu i toplu

mniješ

ruka u ruci

dva srca iskrena

u jednom dodiru

prelijepi život

postaže bajka

aha

kako da ne

sudbina se izvinjava

ne spaja nemoguće

ruke zastanu

vrišti praznina

boli vazduh

pokidnaih strasti

a opet

nada je vječna

ćitavo potonjstvo

neumitno mili

u svjetlosti

Milostivog neba

ako ubijemo grijehe

zaboravimo neumlje taštine

osluškujući nijemost

onog sutra

i jednu ruku malu

možda dočekamo suton

okupan mirisom behara






												

Zlatko Pejaković – Ove noći jedna žena / Song – Lyrics

Ljubav i rastanak   Putevi   Srce vene

Volio je ženu svog života

Sada tugu svoju vječno skriva

Bezbroj puta vraća se i krene

Da opet pođe k njoj pod prozore njene

 

Ljubio je njenu kosu plavu

želio da ima zvijezdu sjajnu

Sada skriven u sjenici od granja

On se sjeća njenih milovanja

 

Ove noći jedna žena mirno spava

Na jastuku rasuta joj kosa plava

U tišini doma svoga mirnog zdanja

Ove noći jedna žena nešto lijepo sanja

 

Ove noći jedan čovjek nekud luta

Na čas misli da je stigo na kraj puta

Ove noći jedan čovjek tužno bdije

Dok niz lice umorno mu hladna kiša lije






												

Bleki – Nježna noć

Nježna noć
srebreni Mjesec bludi
kristalni prah lije
kiša neznano otkud
sipi nestašnu muziku
a princeza kao pirueta  
kao kap rose
i ja Konj
a Čojk
prostranstva
biljeg
zvuk bluza nosimo
u tijelu damari
plešu

ona jeca
on je put pahulje snubi
ona ga otima od zore
međ skute stišće
on je bere kao trešnju
sočnu i blještavu
ustalasalu kao krv
što u njima vri

a bome potrajaće
kaže ocean strasti
možda nema  dvoljno muzike
zvjezdice nebeske sestrice
ne gasite sjaj
nek maglice sviraju
pogled ne sakrivaju
u noći kad vječnost sve je

 






												

Desanka Maksimović – Ne boj se mila,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina

Valjeva, 16.maja / svibnja 1898. – Beograd. 11. februara /veljače 1993.

„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu  posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“

Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar koji se nikad ne prekida.

Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.

Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.

Desankina poezija govori  da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti  mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko  iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.

„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:

Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…

Vrlo brzo će doći  Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.

I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.

Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života   i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost   uvijek bude tu i da se ne zaprlja.

Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.

Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem  snije i za nas pjeva.

Obratiće se Zapadu i reći:

Vi, doista, imate

nekoliko miliona Hristovih kipova,

na svakog čoveka po jednoga,

imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;

a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,

u sebi ga nose. ( Balkanac)

 

Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:

 

Dopusti, majko, da zoru

dočekam u vrtu s njim.

On peva: da zajedno ćemo

do zvezda se peti;

Da, ako mene ne dadne mu Bog,

mora umreti. (Djevojačka molba)

 

Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:

 

Zavole zumbul lepi

juče, kad zora svanu

i sunce poljubi cveće, šume i poljanu

i na njoj rosnu travu,

ljubičicu plavu

zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)

 

Bila je optimist i kada ,  u smrti  , Svjetlost traži i ljubavi poručuje:

Ako prva odem, javiću ti

javiću ti šta biva kad se brat i sestra

i mati i prijatelj polako raziđu

i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,

i treba li se bojati pauka savesti

i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)

 

I smrt je samo puta ka  Svjetlosti:

 

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)

 

Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:

 

Ali ja te neću nikad pustiti.

Oko srca svoga postaviću stražu

jedne ljubavi što mene voleće;

U vrtu svome zasadiću proleće;

sve mirise slatke zarobiću

što bregom nihaju leti;

 

Mladost ti je u srce urezala Strepnju:

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

 

A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

I zato  ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:

Dođi da ti vidim lice,

ispod belih grana da stojimo,

da po livadama travu milujemo,

da vrbe lomimo,

da se smejemo, da se smejemo,

da zvezde brojimo,

da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)

 

Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:

 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,

iščezli kao osmeh tih

meñu zvezdane svetove.

Pomisli, Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)

 

Slovo o DAMARU

Jednom,pitala me ljuba jedina moja :

-Šta je to damar?

Ljubljena nije Bosanka bila. Tak'e sam vam je sreće bio.Po stare dane bezbeli plaho ograisao. Srećom se okitio.

O, im'o ja naki pojmovnik što se riječnik zove, još mahalski , pa joj rećem, onako od prve, nadobudno , deklamatorsko knjiški:





damar 

osjećaj, emocija, nerv, bilo, žila kucavica, puls, krvni sud, život, životna energija,

snaga, srčanost ,ljubav,život, Aristotelova duhovna katarza.podzemni tok vode ,podzemna rudna  “žila” bogata blagom.”





Vidim bijelo me gleda. Anlaiše i ne anlaiše.Razumije i ne razumije.Bar ne po mahalski.Vidim ja moram neki nježniji,pismeniji damar upotrebiti da joj bar malo pojasnim nedokučivu mahalsku tematiku.

A kako objasniti nešto što je u svom značenju objedinila vaskoliku čovječiju emocionalnu katarzu? Kako objasniti ono što se jedino nutrinom može osjetiti?

Ali opet, blentovije kakve jesmo pokušaćemo.

Vako napriliku, a najčešće miriše na nepriliku,jal vako , jal nako ti to biva , to pismenje o damaru.

Kad se dvoje rečemo biva k'o vole mnogo je to damara.

A damar k'o dijete; ništa ne zna, a voli da se igra,  srce i dušu u igru ulaže.

Tada ništa na svijetu bijelome osim te igre ne postoji.Kad damari zatrepere u duši, razlete se u srcu , penju se u glavu i tres razbiju blentaru i svaku pametnu misao u parčiće krše , ne veće od dvije riječi:

Volim te.

A u ljubavi nema predaha. Ni razuma . Jok! Nikada! Samo damari.

Oli voliš oli ne voliš.Il se raduješ i igraš ko malo dite,ili tuguješ ili boluješ ka nateži bolnik. I kad nijemiš i kad sve te boli i kad grliš i kad ljubiš , i kad te plam damara međ’ rogove i čelenku hekne i kad se oči rose nema predaha.

Nikada. Bezuslovno uvijek damari rade i rovare.

Violina zacvili , nježnost i suze na licu.Daire zazveče tijelo uzavre, samo od sebe zapleše.Ptica zacvrkuće milina u duši,treptaji u damarima.Cvrčak cvrči u gori zelenoj , sjećanja grunu, tijelo jeca, vapi ,mira nema.

Voli se, neštedimice.I diše se i ne diše.I mre se i ne mre.I miruje i gori.Sve je to damar.

Ako se damari neoprezno ,nerazumom troše o'čas se istroše. Nema, bolan, čo'ek damara na bacanje. Tada se ne mere disati. nema se više snage, čovik posustaje…

I tada jednostavno : rikavela. Ili se’ crkne.Poneko i krepa.A ima ih koji odavriječe, oliti odapnu.Za neke kažu presvisnuli.





Oni “pametni” i nadobudnbi će reći : sve je to sinonim za umrijeti, a ne shvataju da je riknutom insanu nestalo damara.I njemu je svejedno kako ćete njegovo smrtno stanje nazvati.Bez damara se ne more živjeti.I šta ti preostaje?

Umrlim je sasvim .svejedno, presele se na ahiret, ko rečemo biva neki drugi,bolji ,miriniji i tiši svijet.

Kako ne. I tamo ih ona ista damarli ljube čeka ili će doći da mu ponovo damare lomi. .

I eto ti belaja !

Ne znamo kako tamo funkcioniraju damari!?

I sve se vraća na početak.

Bez damara nam nema života.





Zato pazite kako se volite. ne štedite damare ,jer samo jednom se ljubi!

A u svakom slučaju jednog dana ćete zaboraviti disati.

I biće vam žao što ste damare vagali,pazili i čuvali,što ih niste neštedimice poklanjali.To vam je k'o da niste ni živjeli.





Možda se pitate šta bi sa onom što nije bosanka?

Jel spoznala šta je damar?

Ma,ona se samo šalila.

Ona je od iskona živi damar , i Božijim nijetom i ludom srećom moja, za vike vikova.

.