Nagovoriše me drugarice da odim u Trasu. Plesnjak za pubertertlije ipočetnike. Pristanem, teška srca.
Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, srce mi igra ko ringišpil bez kočnica kad pomislim na njegove oči. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.
Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neki roken rol. Drka – drka d -Đon – The đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam, ali su me vaspitali da nikad ne psujem. Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.
A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo malo vamo, trt vrt uvijanje guzicom zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci ni djeca. Golužradi ptići. Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli nešto a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti. Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko orlić kad ganja iskusnu kebaru.
Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze njih trojica . Blizanci mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli jednog jako štrkljavog. Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.
Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer nisu ni svjesne da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo mi jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.
Upoznajemo se. Oma , Debeli i Baška Baša. Neobična imena. Ne zna im se rod i korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene – djevojčice interesuje.
Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna uopšte nisu ličili jedan na drugoga. Osim po visini i dužini kose. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov. Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale se krio iza ironije. Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u kretnji.
Baška Baša me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su obrve bile dosta tanje i nisu bile tužne.
Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Učila sam . I moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se volila šaliti.
Nisam ni znala da ima četvoro djece. Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila.Uveliko sam pogriješila Sovijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju , partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama , u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.