Negdje sam kao vrli učenik života pokupio jednu mahalsku nepamet:
” Kada dođe čas rastanka , jedino što čovjek prti sa sobom su uspomene. Što više lijepih uspomena tegarimo lakše se nebu uzdižemo. Jer vrijedilo je živjeti. “
Neko skuplja uspomene , mnogo njih. I živi!
Nekome je dovoljna samo jedna uspomena . I živi?
A opet ima ih kojima su dvije, tri uspomene dovoljne.. I oni žive !?
I jošte ima onijeh koji nemaju uspomena ? I oni žive???
Potonji su najtužniji . (?)
Nalik su kamenu na izlokanoj ivici obale rijeke , sa prvim jačim valom bivaju odvučeni u vrtlog bujice , bez traga i pomena, kao da nisu ni bili.
Pravila nema , i to je sva istina živa.
Niko ne bi trebao imati dovoljno pameti i rasplitat tuđe živote , jer svako treba živjeti po mjeri svojih uspomena i dana.
A onda neko umre !
Nije bitno , mlad , star , žensko , muško, dobar , zao…
Vi ih iznate i ne znate, al njegovom rodu sućutujete .
Iskreno ili reda radi svejedno je , ali je podjednako i podosta licemjerno.
Jer rekoše vam , treba biti empatičan (!) i formalistički reći nešto u stilu tužno je i žao mi je ,
Al’ ne ide to.
Ko ste vi da žalujete nebeske odluke?
Ko ste vi da tugujete nad hejbet prelijepih rahmetlijinih dana kojim je radovao bližnje.?
Ko ste vi da reda radi bacate sjenu pokojnikove uspomene i milodarje ?
Ko ste vi da želujete njegov testament i naslijeđe ?
Ne , žao nam je , al’ nikako ne ide to!