Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli,snjegovi neusporedivi . . .
Bile su to zlatne kose . . . Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim . . .
Silne su bure urlale-rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno . . .
Ti ćeš uvijek biti isti-u zori i u mraku,
kao ponosni vrh što ga kroz prozor vidim.
Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao što padaju zvijezde na vrh u planini,
kao što mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o što nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.
Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć – ako svjetlosti nemam!