Sve češće
raznježen krhkim bolom
hodim
zastajkujem
nijemim
galerijiom svjetlosti
bojenoj zapretenim snovima
zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju
miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena
što zaleđeno titra među zlaćanim ramovima
obnoć tražeć
i nalazeć oči
pune sna
i ljubavi
nijemim pred usnulim ljepotama
što pogledima
miluju odbjegle dane
koje
znam
vratiti se neće
ali ustreptalim grudima
darivaju mekoću čednih usana
oblivenih djetinjom srećom
slikama plove noći
mistični zapisi
treptaja i nade
podarenih nježnim dodirima
zaljubljenih bića
bespovratno izgubljenih
u prostoru
u vremenu
u krvi
što vječno teče
krikom rastanka što se sluti
u slijedu poteza kistom
svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti
okružen vremenom i milostivom sudbom
razigranih tugama sjećanja
kad ljubav bješe ljubav
a svaki dodir tijela
sakriven u uzdasima
bojenih mirisima procvjetalih
jecaja
nosi
tek jedan valer
tek jednu lat
rose pupoljka koji se daje
i postaje krhka ruža
Nikad ne pitam
gdje ste sad
ljepote moje mile
jer srce
milošću Božijom
odgovor zna