Mali prilog, o bosansko hercegovačkim katolicima Bošnjacima, koji nas vodi do nedjeljivosti bosanskog bića i opstojnosti Bosne i Hercegovine.
Istina se ne može sakriti!
Katedrala Srca Isusova u Sarajevu je jedan najčuvenijih Božijih hramova u Bosni i Hercegovini i šir.
Slijedom proviđenja u sebi nosi Božije svjedočanstvo.
Katedrala Srca Isusova u Sarajevu
Početak gradnje urezan je Temeljni kamen :
A D MDCCCLXXXIV 20. XI.
U luku poviše ulaznih vrata u kamenu je zapisan kronogram:
„ZA PAPE LEONA XIII, ZA CARA I KRALJA FRANJE JOSIPA I., ZA MINISTRA BENJ. PL. KALLAYA, ZA POGLAVICE ZEMLJE IV. BARUNA APPELA, ZA NADBISKUPA Dra STADLERA, BJE OVA CRKVA SAGRAĐENA PO ARHITEKTU JOS. PL. VANCAŠUU, DNE 14. RUJNA 1889. POSVEĆENA”
O katedrali , gradnji,njenoj ljepoti , tradiciji i njenim graditeljima naći ćete mnogo materijala , zapisa , dokumenata , impresija, fotografija u medijima, Google,vikipediji itd.
O onome što je nama zapalo za oko , što nas brine i što nas boli nigdje ni riječi.
Tabu tema!
Srušila bi novokomponovane nacionalističke mitove.
Krenimo redom:
Vitraž I u katedrali Srca Isusova u Sarajevu , 1887.
U prvom prozoru do oltara Bezgrješnog Začeća prikazani su sv. Ivan Krstitelj i sv. Ilija, dar
Katolika Bošnjaka Grada Sarajeva.
KATOLICI HERCEGOVCI GRADA MOSTARA 1887
Vitraži II i III u katedrali Srca Isusova u Sarajevu , 1887.
U prvom prozoru istočne lađe, do oltara Svete Braće, prikazani su sv. Franjo Asiški i sv. Juraj, dar Katolika Hercegovaca grada Mostara.
U istočnoj sporednoj lađi nalazi se oltar svete braće Ćirila i Metoda
(No, danas nećemo širiti temu o bosanskoj humanosti , otvorenosti ,univerzalnosti i sveobuhvatnosti.)
Svi vitraži u Katedrali su završeni 1887. godine . Ima ih mnogo kao i darovaoca.
Ima mnogo imena , hriščanskih svetaca , lokalnih i religijskih odrednica i opredeljenja .
Pominju se papa Leon XIII, car Franjo Josip , ministar Kalay…
Primjećujete li nešto , za današnje pojmove , reklo bi se , neobično ?
Predstavljeni vitraži su pokloni : KATOLICI BOŠNJACI GRADA SARAJEVO I KATOLICI HERCEGOVCI GRADA MOSTARA.
Sasvim normalno , bilo je to vrijeme vladavine Austro-Ugara i Vatikana na ovim prostorima .
Oni nisu morali , niti smjeli da lažu u Božijem hramu.
Znaju , Bog je Jedan i Svjedok svemu.
Crkva je posvećena i otvorena za bošnjačko pučanstvo 1889.
Dakle , 1887. godine u Sarajevu i Hercegovini/ Mostaru su živjeli Katolici Bošnjaci.
Ni Austrogarska država , ni Vatikan , ni graditelji , ni pučanstvo ne pominju Hrvate.
Sasvim logično .
Tada , u Bosni i Hercegovini nije bilo Hrvata .
Nije bilo ni Srba.
Nije ih bilo za života Cara Franje Josipa I , koji je umro 1916.
U Bosni i Hercegovini su uvijek živjeli Bosanci/Bošnjaci bogumilskog svjetonazora , da bi vijekovima potom , dolaskom Turaka , polako počelo da se vrši raslojavanje stanovništa na pripadnike rimokatoličke, pravoslavne i islamske vjere.
1918 . godine stvaranjem hegemonističke Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca počinju velikosrpske i velikohrvatske nacionalističko-šovinističke pretenzije na teritorij Bosne i Hercegovine.
I zamislite odjednom , preko noći, dekretom svi bosanskohercegovački katolici bivaju proglašeni Hrvatima , a svi bosanskohercegovački pravoslavci Srbima. Kontinuitet raslojavanja je nastavljen pod komunistima.
Završni udarac , nož u leđa Bosni i njenoj opstojnosti je pokušala udariti fašističko zločinačka udružena neman Franjo Tuđman- Slobodan Milošević.
Njima na ruku se glatko pridružila udbaško-fašistička klika okupljena oko ostarjelih , osuđivanih robijaša proustaških Mladih muslimana .
Izdajice bosanskog bića i bosanske opstojnosti , megalomanski i naučno neutemeljeno preuzeše na sebe ulogu tvoraca kvazi , hibridne nacije Bošnjaci , čiji bi pripadnici trebali da budu svi muslimani sa južnoslavenskih prostora.
Kojih li oridinarnih gluposti!
Bosna i Hercegovina zemlja Božije Milosti je jedna i jedina , sa jednim Bosanskim narodom Bogu milim Bošnjacima.