Bleki – Milošću djetinjeg srca

 

U suton purpurom ljubavi tkanim

bijah gost kučici u cvijeću

koja nekad bješe na kraju grada

vidjeh crno bijele ptice mene zovu

nisam zalutao priznajem

radovala me prelijepa djevojčica

milošću svog djetinjeg srca

 

šapatom vidjeh cvijeća više nema

nebrigom srebrenih kalendara

oluci moje tuge prislonjeni uz zid

gole nastrešnice navlače  kišu u očima

nepostojeća ostava prokletstva

me proganjala te noći

ledeći dane nadolazeće samoće

 

radost pripadanja je pobjedila

poželih da mi srcu nadu pružiš

ljubice bih sadio

rubinovu pupoljak ružu

nalik tebi rađao svakog jutra

da mi dušom zamiriše

u osvit dodira procvjeta

 

drveću bih behar poklonjao

da mi bježiš u bespućem

nedosanjanih snova

sakrivenom stazom za  dvoje

srcem slomljenim utabanom

među jagodama milovanih

bojom orošenih usana tvojih

u krošnjama skrivao suze

dok bih jednu djetinju ljuljačku

za tebe mislima njihao

 

zato milost podari mi

da poslijendju molitvu

na betonu straha

ispod pogorjelog zida

sa tobom proučim

oprost za nenadani  odlazak

jedne noći prije neke hladne zime

a sluti se u damarima mojim

 


											
Bookmark the permalink.

Komentariši