– Ne , ništa vi ne znate

 

 

 

Prelijepi dani Nije se predala ni poklekla

Ljubav milosti puna Rose dan

 

Noć kada su zvijezde snova padale Miris tamjana

 

 

 

 

Ne ,  ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

 

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

 

 

 Ljubav kao boja snova  

Dodir djeteta Lik moje Nade

 

Most nad plavetnom provalijom Tuga nebeska

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

 

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

Bookmark the permalink.

Komentariši