Godinama poslije slučajno sretoh istinu
milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam
tad bila si dijete
čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju
nema veze mili moj ni ja o tebi
ti kao dijete malo veće
htio bi sve da znaš
mnogo mi nedostaje ta godina mila moja
mnogo mi nedostaješ jedina moja
nikad više sunce i mjesec
ogledat se u nama neće
zvjezdice i maglice
praviti nam smicalice
more i pijesak
bili saučesnici
izgledali
namigivali isto
ponekad
tek ponekad
u pravo proljeće kada kiši
i život buja
ka nama stremi
naslučivao bih jeku
mirise
ljetnih dana našeg proljeća
koje smo zagubili
u samo jednom jedinom pismu
nenapisanom
svako malo osjetim laki titraj
tvoje ruke male
na mom licu
tvoje ruke nježne
na mom uzdrhtalom tijelu
malo teže je naći tvoj vrat
ramena
grudi plišane mi bježe
još teže
ono što trebao sam a nisam uzeo
uglavnom
to mi nije žao
možda
bih bio samo jedan od bijednih
od onih
koji nevino dijete blate
djevojčice moja
boli
sve to ljubavi moja
i nedostaje
mnogo mi nedostaješ maglice moja
ni plakat ne mogu
nisi me tome naučila
još uvijek se smijem i radujem
oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam
i sve poljubce osjetiti mogu
ponekad sjednem
brojim ih
skidam jedan po jedan
umatam ih u celofan od biljura
poležem ih u seharu prošlih dana
na kojoj piše
sačuvano od zaborava
mila moja