Dara Sekulić – Nikog da napiše pismo

 

 

 

Dlan dana zadržao se u vratima.

To nije pismo.

Noć mi do koljena jer nigdje me iznad.

A odlazeći sinoć nebu sam bila do ramena

i za svaki prag imala sam trostruk korak.

 

Zaključavanje je posljednje nevjerovanje.

Ovdje sam pred sobom malena

i hodam na prstima.

Tako je dobro snage imati za kajanje.

 

Kako ću

ovako ledena

leći s djetetom u postelju

Dječja toplina je nevina.

 

Sine,

slabija sam od tebe.

Probuci se da opustim tvrdoću obraza,

hoću da se prepoznam.

 

Kad svane

biću mama u tvojim očima.

To sam noćas opet bila među ljudima.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši