Priča o Jeseni / Igrokaz na dan 7. Oktobar/Listopad

Danas je Subota 7. Oktobar/Listopad 2023. godine.

279.-dana lagano otperjalo. Nismo ih ni osjetili. Ono kako ko. Šta se može, sve se piše na teret života. A ne bi trebali. Za većinu nepotrebnih, užasnih i tužnih dešavanja su krivi ljudi.

86 dana se ađustira. Ne mereš svakakav pred insanske hajvane.

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo, iz ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano godišnje doba –

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.

Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju, zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

V. Holan – Postoji

 

Postoji takva sudbina
da sve što o njoj nije promjenljivo, nije čvrsto

Postoji takva ljubav
da se svet završava tamo gde želiš da postaviš
stopu

Postoji takvo uživanje
da usta žene izgledaju kao da je stid samo
pitanje pola

Postoji takva kosa, falsifikovana meteorom,
da je to sigurno sotona koji je u njoj pravio
razdiok

Postoji takva samoća
da samo jednim okom vidiš jedino so

Postoji takva zima
da daviš golubove i tako griješ svoja krila

Postoji takva težina
da  između onih što padaju ti si onaj koji je već pao

Postoji takva tišina
da je moraš izgovoriti:  ti, bas ti

 

pB










												

Aleksandar Sergejevič Puškin – Posetio sam opet

…Posetio sam opet
Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Ko izgnanik, dve kratke godine.
Već deset leta prođe od tog doba
I mnogo se promenilo u mome
Životu: opštem zakonu pokoran,
I sam sam se izmenio. Al ovde
Obuzimaju sećanja me živo;
I čini mi se: još sam sinoć luto
Kroz te šumarke.
Gle, doma progonstva
Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Starice više nema, iza zida
Ne čujem više korake joj teške,
Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
Šumovitog huma gde sam često
Sedeo nepokretan, gledajući
Na jezero i sećao se s tugom
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila –
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje – dva zajedno – treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prođe pored vas
I pomisli na mene.

 

Desanka Maksimovic – I ovde

 

I ovde, na ničijoj zemlji,
ulaziš mi u san kao u dvore
koje si napustio tek juče.
Ulaziš kroz zatvorene kapije
i kroz pore,
kao da si od moga sna u dugom putu
pogubio ključe.

Ulaziš u zaključane prostore
sluha i vida,
provućes se ispod očnih kapaka
kao mesečeva zraka,
kao lopov preskočiš
snu preko zida.

U zemlju ničiju
sklizneš po jave i nejave samom šavu,
probudiš ponoć uspavanu,
suza ukapaš u kladence,
negde digneš,
negde spustiš bolu branu,
i tek te jutro odnese na svom splavu.






												

Mak Dizdar – Slovo o čovjeku

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?






												

Seks i keks / Igrokaz na dan 6.Oktobar / Listopad

Danas je petak 6. Oktobar / Studeni  279. dan ove,  plaho   ljubavne  nam 2023. godine. Do kraja godine jema  još 86 dana.

Nama je do sada bila ljubavna , onima kojima nije ,  bila je zaključna. Dakle ostali su nepovratno zamandaljweni  u prethodnim danima.

No, nije se šaliti sa danima.

Iako će ovaj rest proći dok rekneš seks, pardon , keks , ipak je jako mnogo zapisanih , odnosno predbilježenih u njihovoj ljepoti.

A keks i seks se rimiju.

Razlika je što mi volimo keks , pogotovo u kolačima , mere i u čokoladi,bijeloj kafi , čaj je upitan, jer ne volimo očajavati , a zbog toga ne volimo ni seks.

Seks ostavljamo neukim i očajnim. To je ono nešto na brzaka. Ni vam'te ni tam'te .Jeza . Ide zec ulicom , trt – vrt   i finito. Jadna , huda ženskinja se nije ni počešala , a onaj jado je pita:

-Ha , kakav sam, jel bilo dobro?

-Aha jesi , ko lanski snijeg na isteku preklanske zime. Sad ga vidiš, a bolje da ga ne vidiš, jer se istopio kao da nikad nije ni bio.

Mi smo vam pak ,  za vođenje ljubavi. Stvar navike . Polako, po istilahu . Bez žurbe , natenane.

Sve poduhvatiš i obiđeš po hejbet puta i draga sikće ko domaća zmiuga ili barem cvrkuta ko stranjska papiga.

Što bi poete rekle:

-Zmiuga ili papiga isti takarli belaj stvar!

U prevodu:

-Ma, zmijugaj ili papigaj samo nek je veselo.

Elisaveta Bagrjana – Daljina

 

Svijet je sada podjeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.

Neobuhvaćenih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.

Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj –
jednako smo daleko jedno od drugoga
kao u mraku između nas prostrtom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.

Što ako isti zapjenjeni val
i tvoju
i moju obalu
prekrije?

I najmoćnija tvoja želja bespomoćna je danas
ukloniti polegnute prepreke,
a ja –
krila nevidljiva sticati ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.

Svijet je sada podijeljen na dvoje:
no  put moj i put tvoj sastati se neće.

 

pB






												

Vicente Aleixandre – Moje lice u tvojim rukama

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?

Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.