Jesenjin – Lisica


A. M. Remlaovu





Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Uklupčila se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žunje, nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla …
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.


												

I pijetlovi imaju plate

Jutros je komšinicin pijetao zakukurikao hejbetni put ove nasušne godine.

Trebao bi još  par puta toliko puta  put nategnuti glasne žice, ako hoće da pošteno zaradi ovogodišnju platu.

Vi se pitate odakle ili što će pijetlu plata.

A šta mislite šta radi svaki dan?

Zarađuje platu i izbjegava nož. Ako koke dobro nose jaja , znači pijetao dobro radi posa.

Ako na vrijeme, u zoru  budi gazdu ,jopet je u plusu.

A sve nam se ,nekako , čini da je pijetao lukaviji od gazde.Do jednom.Gazda ga hrani i plaća kokama, da ozvaniči sabah.

A pijetao ozvaniči sabah da bi pricvrljivao koke.Nema kod njega ljudskih gluposti.Stara koka dobra juha.Naskaće on sve odreda. Ma nije ga briga ni da li je koka koka , odnosno ženka  njegove vrste. Njemu je samo zakukurikat i čitav potonji dan naskakivat.

Dakle , gazda ga plaća za ono što je pijetlu u krvi.E sad, ne znamo da li mu plaća prekovremene sate i radnje. Ono sa drugim pernatim ženskinjama, jer ruku na srce , nauka nije skontala da li pijetlov takar po stranjskim tijelima ima ikakve veze sa povećenom reprodukcijom među vrstama.

A ća mu ga meremo znat’ ? Mere bit se jednom izlegu pjetpatke ili pjetguske.Nikad se ne zna.Na ovom dunjaluku je sve moguće.Ha imaš penezi, moš kod hodža i sveštenih lica kupiti svaki oprost.

Što bi poete rekli:

Tetkice i hadumi bi svašta nešto za šoldi dali i prodali.

U prevodu:

Lele im se i kuku!

Vala pošteno da poštenije ne mere biti.

Tin Ujevic – Kolajna I





Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa vece.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo cisto bolje
i — cisto ravan put do srece.


												

Grijesi Vatikana – Optužbe i istina / Iz Arhiva

Optužbe i istina

Zamjeraju nam da govorimo o Vatikanu u negativnom kontekstu.

Dobro, večeras ćemo ih poslušati i mi nećemo govoriti o Vatikanu.

Nije valjda da se bojimo da ćemo proći kao Drajfus.

Pustićemo da oni sami o sebi ili neko drugi o njima govori.

Možda bi u slučaju kada drugi govore adekvatniji naslov pisanije bio Drajfusovo:

Optužujem

Tako će se vidjeti da li naše priče istinu govore.

Nedelja 11. rujan (spetembar) 1994. – Zageb – Hipodrom.

Papa Jovan Pavao II, svečano obilježavajuči posjetu Hrvatskoj svojom misom,podugo glorifikuje i medenim usnama na sav mah daje odu ratnom zločincu Alojzu Stepincu.

To je zlotvor koji je bio glavni kršćanski duhovni vođa ustaške genocidne tvorevine Nezavisne države Hrvatske.

To je ona koljačka tvorevina koja je samo u Jesenicama pobila 700.000 Jevreja, Roma, Srba, Muslimana i ostalih nepodobnih pripadnika drugih naroda. Veliko broj ubijenih , njih 15.000  su bili Hrvati koji se nisu slagali sa genocidnom politikom.  ( Iz Arhiva Muzek Jasenovac )

Citiramo (TV Channels Online):

Na današnji dan, 3. listopada 1998. godine, papa sv. Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, proglasio je blaženim zagrebačkog kardinala, slugu Božjega, Alojzija Stepinca.

„Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Amen.

Papa je Alojza Stepinca proglasio svecem. Tako to pape rade. Krvnike proglašavaju svecima. I pedere. I silovatelje djece.To je čisto Bogohuljenje. Ništa novo za bludnicu ispod sedam bregova.

Kažu Stepinac se branio da on nije nikoga ubio.

Ni Hitler ni Pavelić,ni Tuđman ni Čosić ili SANU , papa Ivan Pavlica nisu nikoga ubili,niti mnoge pape.Za papu Borđiju je dokazano da je silovao, ubijao, trovao i klao.

Međutim to ne znači da nisu genocidni koljači.

Vraćamo se na hipodrom gdje papa juriša:

“Nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protiču ovim krajevima.Kao Sava,koja izvire u Sloveniji,protječe vašom domovinom a u Srbiji utječe u Dunav.

Te dvije rijeke se susreću kao što su i pozvani narodi koje ona povezuje… ”

Papa Ivan Pavle II poslije hvastanja krvnika između ostalog,ovo poručuje masama vjernika (kažu bilo je milion vjernika).

Pomenu Ivančica Pavao II sve koje Sava povezuje, normalno :  osim Bosne.

Ali vjernici iz Bosne i Djedove hiže nikad nisu bili u zajedništvu sa Vatikanom već su ga prokleli. Zbog toga su svako malo dobijali krstaške ratove,klanja ipustošenja.

Papa Ivan pavle II to zna. Zna i da je rat u Bosni 1992. – 1995. bio tek poslijednji u nizu krstaških ratova protiv Bosne , zemlje Božje milosti.

Dakle za tog papu Bosna ne postoji.

Dali dolikuje nekoj blaženosti, negirati postojanje jedne prizante zemlje.

I onda , vi će te nam raći da  imamo respekta prema papi koji negira naše postojanje.

Onaj ko to čini mora da je lud. Mi još uvijek nemamo to čage.  A nisi lud dok ti to ne dokažu. Nisu ovo vremena kada te zatvore i ti trebaš da dokazuješ da nisi lud.

Tko zna, sve se može.

Kažu ne volimo Vatikan. Ovaj put nećemo o pederčini Mikelanđelu koji se namrgođeno smješka papama svakog jutra sa svoda Sikstinske kapele. Poručuje im da ne skreću sa njegovog puta i prstima se mazi sa jednim od svojih mnogobrojnih ljubavnikom. Tipično pederski.

Nećemo o tome,to smo mi prvi javno zamijetili.

Vatikan se tek 1965. posebnom bulom oglasio da je ropstvo neprimjerno i ne dolikuje dvadesetom vijeku.

Vrlo blijedo i sramotno od sile sa dna sedam brijegova, “gospodara orbis et urbis”.

Ne narediše da se ukine niti osudiše ono što je Isus Hrist s početka nove ere najoštrije žigosao i proganjao.

Neprimjerno ropstvo ne znači i ukinito ropstvo ili barem osuđujuće.

Mnogo toga se u Vatikanu radi što ne dolikuje pa to ne ukidaju.

Vatikan i njegove crkve svaki dan potresaju nedolične,umobolne , bogohulne,čak i kriminalne radnje i optužbe pa to niko ne zabranjuje.

Kad bi se sabralo od nastanka Vatikana do Bosne 1995. godine,  brojke bi nadmašile sve ostale kriminalne, zločinačke radnje svijeta.

U ovo ne uključujemo silovanu i masakriranu nevinost,to zaslužuje poseban osvrt.

Ovo svakodnevno dan za danom čitate u novinama i niko ne mari ili to zabranjuje. Ušle te radnje ljudima u krv i u gene. Čovjek jednostavno ogugla.

Ne dolikuje ( ropstvo) ne znači i zabraniti ga.

Ako ropstvo ne dolikuje dvadesetom vijeku onda papska / Vatikanska bula upućuje da je dolikovalo 19. i svim ranijim vijekovima.

Nemojte nam molim vas govoriti o nekim konstrukcijama ili nam bilo kakvim asocijacima implicirati govor mržnje. To nije pošteno, mi samo tumačimo ono što je rečeno i objavljeno.

Hiller pomete, desetke milione puta pogubi ljudskost i mnogo više života. Minut prije smrti se pomoli Isusu i sve mu biva oprošteno. Tako nas uče Savle.

Ajte molim vas, nije nego.

Šešelj 2oo5 kaže,  a google objavljuje:

“Možete vi mene optužiti za sve zločine koji su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, ja ću se odbraniti i dokazati da je za sve kriv papa Ivan Pavao II.”

I odbranio se; pustili ga na slobodu da svoje genocidne ćenifarije i dalje bljuje po bijeloj selendri i okolnom pašaluku.
Nejvjerovatnije dogovor pao: Nemoj ništa o ućešću mentora u klaoničkom piru ustaša i četnika, mi tebe puštamo na slobodu, dok ne crkneš.

Jedan od najvećih balkanskih krvnika se već skoro godinu dana slobodno šeće, a Vatikan ni jedne riječi da progovori.

Oni nas pozivaju na toleranciju.

Hajte molim vas. O kakvoj toleranciji je riječ?

Tolerisati zlo da popuje nevinoj žrtvi.

Za kraj smo ostavili nekoliko poetskih bisera:

“- Crkva ima mnogo manje veze sa bogom nego priroda i što je starija sve manje. (str.166)

– Čitavo učenje crkve je leganda i praznovjerje. Da bi vjerovao (tom učenju –op.a) čovjek treba da bude priprost kao najveća neznalica. Da bi vjerovao čovjek treba da bude glup i preplašen.(str.175)

– Crkva stvara svece u vrijeme kad su joj potrebni i tamo gdje su joj potrebni. Nije to nešto što zavisi od Božanske Volje. To je geografija i politika. (str.178.)

-Crkva je zamučivala, ublažavala i iskrivljivala učenje Isusovo. Sahranila je njegovo učenje pod čitavu planinu deklamacija, teologija i praznovjerja. Da bi bila moćnija ubijala je vatrom mukama, uvijek tobože u ime Božijeg, a u stvari da uveće svoju moć i bogatstvo ,i da iskorjeni svoje neprijatelje.Crkva je jedna od poznatih svjetskih kriminalaca.(str.175).”

Ovo nisu naše riječi,več riječi Luisa Bromfilda poznatog pisca iz njegove : Čudni slučaj Mis Ani Spreg. /Mali roman – Budućnost N.Sad 1957 g./

Nismo htjeli uplitati neka njegova druga razmišljanja o crkvi. Zbog ovakvih razmišljanja je najvjerovatnije dobio samo Pulitzerovu nagradu. Nobel mu je onemogićen iako je bio  bolji literat od 90% nagrađenih.

Za kraj ćemo samo primjetiti da Isusa na svojim zdanjima, kojih se Nebo odreklo,  često predstavljaju kao Heliosa koji vozi nebeske kočije.

Nikome u Vatikanu ne smeta što je Isus predstavljen kao paganski bog koji ćera konje.

“Već je sjekira položena na korijen stablima; svako se dakle stablo koje ne rađa dobra ploda siječe i u oganj baca.” ( Isusove riječi/Matej 3.10.).

Vi ćete se zapitati šta je časni drvodelja htio ovim reći.

Mnogo toga, višeslojna je to poruka i opomena.

Mi ćemo vas zapitati da li su pape rađali. Samo Papisa Ivana koliko mi znamo. I ona krišom. A imali su mnogobrojnu “nezakonitu djecu”. Sam Borđija je imao devetoro, a silovao i  obljubio najmiliju trinaestogodišnju kćerkicu.

Blud i razvrat Vatikanski u sodomitskom pravcu su najavili i rječju i djelom utemeljivači hrišćanstva jevanđelista Ivančica  apokaliptičar i  Savle konvertit biseksualac.

Ni šta od ovoga nisu naše riječi . Mi ih samo prenosimo. I vi nama zamjerate što ih slikamo bojama čije su nijanse na istom nivou kao navedene?

Nije fer ili što bi reko mali kalimero:

-Nepravda , e pa to ti je.

A Ivan , što ga prozvaste Krstiteljem sedam vijekova prije nogo je crkva taj običaj unijela u svoje kanone, bi rekao.

-Vapaj usamljenog u pustinji mraka.

Rainer Maria RIilke: Samoća









Samoća je poput kise,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.





Tad dolaze valovi samoće…

Skender Kulenović – Na pravi sam ti put, majko, izišo













Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.





U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.





Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.





Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.





Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«





Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.





Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.





Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.





I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:





Nit joj bje softa, nit kadija!





Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.





Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:





Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.





Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…





A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…





I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«





O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!





Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.





Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:





griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:





Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

Jesenjin – Pismo majci

 

Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.

 

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

 

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

 

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe.

 

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

 

Vratit ću se kad u našem vrtu

rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budiš me ko prije osam ljeta.

 

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono čega ne bi:

odveć rano zamoren životom,

samo čemer osjećam u sebi.

 

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sija istim žarom.

 

Umiri se! Nemoj da te često

viđaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

  

 














												

Ad Akta i bušenje / Igrokaz na dan 14. Maj / Svibanj

Danas je Srijeda 14.  Maj  / Svibanj 2025. godine.

Ovako   dani  jedan drugom opjevaju, i to drito , ni jedan ni dva , nego  u razdiok te mirisni , đardinski  ljubim:

133 dan   otišlo u termin pod ad akta.

232 čeka na a.a.

Nismo se mi ullijenili pišući skraćenicu, nego nam se zgodno učinilo . To a.-a implicira na odobravanje, povaljivanje i uspavljivanje.

No , nemorate nam vjerovati, mi smio samo mahalaši kojima mnogo što šta implicira na te prelijepa dunjalučke dogodovštine.

Čudno,  kontamo mi ,   adaktiranje  je  jako čudna stvar.

Svašta se može adaktirati.A da bi se adaktiralo mora se bušnuti , uglavnom . A ako se pominje bušenje

čovjeku svašta padne na pamet. Ali je u svakoj toj naumpaloj stvari potrebno imati dobru i aktivnu bušilicu. Onda sve dođe na svoje mjesto i gdi triba.

Dok adaktiraš hejbet dana, ono prošo tren, a oni ni da zvercnu onim drugim :  oprezno , bojte se adaktiranja .

Valjda prezaposleni. Trebaju sa sobom povući što više insana. To im je , pored ljepote ,  izgleda, glavni domaći zadatak , oliti pos'a.

Što bi poete rekli:

Adaktiro ili ne, bićeš adaktiran.

U prevodu:

I poete su ljudi, pa često zaborave da nekorištena bušilica nikom ne prašta.