Bio pa prošao Decembar / Prosinac. I opet će doći.
Ali ovaj što prolazi, malo naopako krenuo i mi postali malo namćorasti, pa se ljutnuli.
Oni nama Prosinac, a ništa ne prosijava , osim sunca, i mjestimičnih i povremenih jutarnjih magli u kotlinama.
Ha, izbirikali se u meteoro riječniku. Ma , nije riječ o meteorima . Baš ste blečci. To mi metereologiji malo po latinski tepamo, da nam podari još hejbet lijepih trenutaka , prije nego zaprave počnu prosijavanja , i obilne padavine sa velikim minusima.
Mi uvijek u dilemi; volimo i ovo i ono. Jošte na kraju i onu. Milsimo na početku i na kraju svih krajeva. i normalno na kraju početaka, a kako neš i u sredinu .
Nama svaki dan prelijep. Nismo vam mi neke hairlije. Jok. Mi smo samo dobri i sretni ljudi.
Evo pogledajte ovaj dan. Zar nije prelijep. Vedar, plavetan, nasmiješen, pun sunca i nade. Čovjek bi ga na srce privijao. Isto kao nju. Ženu, dabome. I treba. Puni su ljepote i zdravlja.
Pa , šta ako nas , koliko je sutra , zapadne prosijavanje velikih snijegova i „strašnih“ minusa.Svake godine to proživimo. Ne treba nam u ovim takarli vremenima , skrajnut takar. Neka ga.
Suha drva, dobri stari ćumur, još uvijek najeftiniji za nahajcati peć. Tadar se furuna razgori, dom je topao i sunčan , ljepota jedna. U svakom bilu osjetite tiho pucketanje vatre, cvrčanje plamenova i neku milinu, kako vam se kroz vene penje do srca, a toplota širi kroz damare.
Prožme vas ta neka milina do bubrega i dalje. Ha više , ha niže. Zakon osmoze. Prizove osjećaj intime, pa tražite voljena biće da se intimite u ovim blagoslovljenom trenucima.
Ma, ne znamo jel ovo zgodno pričati. Mi smo vam plaho obrazli i stidni. Slonite sve mlađe što šteku meredu dohvatiti, mogu nas ureziliti svojim znanjem o intimisanju.
Mi obično lupamo, pravimo se da znamo take stvari. Nisu svi mulci ko vi. Mi se ne bojimo reći da se još uvijek učimo intimisanju . I to svaki put, za sve ove decenije. A to je puno učenja. Reko bi neko da smo ponavljači.
I jesmo, serijski, sa predumišljajem. nekad iz čista mira brez predumišljanja. A kako ne bi bili. Hiljade velova obavijaju anamo onu, intimušu. Jes ,tepamo joj po vazdan. Tepamo i te'pamo po vas takarli dan.
Kome? Joj hablečina, mamo mamice.
Jel vam sad jasnije. Nije.
To vam je boni iz one pjesme, aj crven fesić u dragana moga. Pa onda ona raspjevana i rascvrkutana ( a ja kakva će boni biti ) kaže: da ga hoće nakriviti , joj mamo mamice.
Izvoljeva ova, i svaka; ali neka tako to treba biti. Na izvoljevanju se učimo i zato stalno ponavljamo. Najviše volimo biti ponavljači. I u krivo, i u meko i u tvrdo, normalno samo ako je u sridu.
Joj , pobjegosmo čisto načisto od meteorologije. Neka , nije nam ža. Pa i ta meteorologija se vraća na naša ponavljačka umjeća.
Furuna dahće, biba se ko dotična. To vam je junakinja u svakoj našj epizodi, ili pomisli. Volimo se nje doticati. A bome i ona nas. Vama krv još jače proradi, ha vidite kakav je napolju minusli vakat, pa se krv jošten jače uzbzurka, pa se zauprave pointimite sa odabranom , dotičnom i prelijepim ženskim bićem.
Joj meraka u večeri rane. Vino piju nago age, bosanske i fesiće nakrivljuju. Đah na ovu, đah na onu stranu, ali samo nek je u sridu. Đes vidio fesić van sride. Spao bi .
Sa glave? A šta vi mislite odakle?
A ondaker sanjkanje i grudvanje do pred sabah , dok je mjesec srebren i u vama ljubav buru nježnih osjećanja prosijava. Ne treba vam više.
Pa šta ako se malo u tom ćejfenisanju malo promrznete. Jošten bolje. Eto prilike za novo intimiusanje. Međ jorgane i dušeke se zavučete i jopet se jastučiti. Vako i nako. Da se zagrijete. kad krv navre , nema druge nego dobro zagrijavanje.
Joj što se mi volimo jastučiti i vako i nako. I zagrijavati i ugrijavati. Skoro ko dotična. Ma šta skoro. Nismo mi levati. Moramo isto, ako ne i više se voljeti jastučiti i ugrijavati. Vako i nako. Inače nikad više ne dobili šansu da budemo serijski ponavljači.
Repeticio est mater studiorum. Jel tako?
I u proljeće i u ljeto i u jesen i u zimu.
Ljubav uvijek pobjjeđuje.Mora!
Zato mi volimo sva godišnja doba. I svaki mjesec, dan , i svaki sat, minutu i sekundu naših života. Što bi rekli svaku dekiku. Sada se ponavljamo.
Stvar navike. Svako nosi svoju ljepotu i milodarje. I takar. Vaki i naki.
I zato je nama svaki dan je prekrasan i mirisan , pletvean i suncem obasjan.
Što bi poete rekle:
La vita e bello.
U prevodu :
Život ovaj jedan jedini prelijep, nažalosst tu nema repete.
Šta ako nam se u prefiksu nepitano natakarilo viška riječi. Nemamo ništa protiv, možda se i prevodilocu posrećilo , pa se i on jastučio. I ponavljač bio. A u školi imo sve petice.
Tko da zna?
U Božijim mubarek danima svaka ljepota je moguća i očekivana.
