Edgar Alan Po – Jezero

U mladosti kob je htela kleta
da pohodim sred širokog sveta
jedno mesto meni od svih lepše –
tako ljupka usamljenost beše
tog jezera, sveg u crnom stenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.

Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svet, i njega ogrne,
i kad vetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad – oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.

Al’ taj užas ne bejaše strava
već nekakva naslada drhtava –
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila –
niti Ljubav, makar tvoja bila.

Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htede dati
svu utehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.

 


												

HDZ sabor narisao nacistički Unser Kampf / igrokaz na dan 17. Decembar/Prosinac

Danas je Subota 17. decembar/prosinac, 351. dan 2019++22. godine. Do kraja godine ostalo je još 14 dana.

Dakle danas imamo okruglo četrnaest dana do vatrometa na Tajms Skveru. To znači , do blejštavila nam nedostaje dva puta 7 dana. Ili ako vam je laše računati četrnaest puta jedan dan. malo je teže povezati račun sedam puta dva dana. Ali zakon komutacije je neumoljiv.

Danas ćemo kratko i jasno. Nem cile mile. Osilila se tronacionalistička bagra.

Ne mogu se kruške i jabuke miješati i na isti kantar stavljati. Trula jabuka će ucrvljati krušku. Zakon asocijacije. Ono kad bi se zezali.

Hoćemo reći , ako  samo jedan hanefija uđe međi normalne insane , on će ih pokušati natjerati da idu u Jemen i Siriju. Plaćeni su za to.   Znači hanefije su plačenici. Nema tu nikakve psihologije. Samo zakon licemjerja.

A i reis Kavazović je hanefija. I Riđobradi. A  razroka  bagra nije hanefija, on je od onih da tri prsta, koji negira genocid i ljudskost, analogno navija za genocidnu bratiju.ali kao i prethodni priprada pljaškaškoj ergeli.

Kardinal Puljić sve više navija za ukinutu genocidnu tvorevinu Herceg – Bosnu koja je pandan Pavelićevoj  zvjerskoj NDH.Valjda na kraju života želi otkriti svoje pravo lice. Tako to radi  pogan i lecemjeri.

A Dragan Čović ima privatnu hacijendu,sa grbače hrvatskog , a bome i bosanskog pučanstva. I hoće tu pljačku za vjek vjekova da aminuje u izbornom zakonu BiH.

Očekivano ima potporu   istovjetne neoustaške udružene zločinačke organizacije, kojia u saboru riše   novi nacističko / fašistički Unser  Kamf  , sa NDH aspiracijama prema Bosni,  po reprekusijama istovjetan  Main Kampfa.

Neće nikome od njih na dobro izaći , ha rade o glavi Bosni zemlji Božije milosti.

Što bi poete rekle :

-Živi bili pa vidjeli.

U prevodu .

-Samo jedno , lubenično puf o asvalst i nema ih.

Tatjana Lukić – Strah – od visine

 

 

IX

 

 

zime si prolepšala

u zidu zatvorena

 

nedirana tvojim zvherkanjem

imala sam mjesta za slobodan kret

 

skušenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonja slijetanja

 

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

 

znam da je zazvonilo za povlačenje hladnoće

za koji čaš izleći ćeš se

pripravna

 

i prozore i sve dveri

raskririla sma širom

za dugo izbivanje pripravila sve

 

korakni samo iz zida izmili

ni krila nećeš stići raširiti

već ću ti uteći

 


												

Šarl Bodler – Mačke

 

I strasni ljubavnici i naučnici umni

jednako vole, kada u zrelo zađu doba,

snažne i blage mačke, koje iz toplih soba

ne miču, ko ni oni, i mrze život šumni.

 

Odane nasladama i učenosti, one

svuda tišinu traže i tminu punu groze;

Had bi ih zapregao da crna kola voze,

samo da mogu ropstvu da gordu glavu sklone.

 

One su, plemenite, kao velike snene

sfinge u predubokoj samoći ispružene

i kao da ih neki beskrajni san zapaja;

 

niz plodna im se bedra iskri magičan blesak,

i od zvezdica zlatnih, sićušnih kao pesak,

zenice su im pune zagonetnoga sjaja.

 

 


												

Puškin – Noć

Sav čežnja, milošta, moj glas čim si preda mnom,
remeti ćutanje u noćnom času tamnom.
Kraj moje postelje, pri neveseloj sveći,
promiču stihovi sliveni, žuboreći –
bujice ljubavi što, pune tebe, huje.
Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
za mene sija on. I čujem sad, u tmini:
– Moj mili – tvoja sam – da, tvoja sam, jedini

Silvije Strahimir Kranjčević – Vani sniježi

Vani sniježi. Tamno… zimno…

Puca negdje grana suha;

Stijenj dršće ko da luta

Divlji oganj s groba gluha.

I srce je grob otaki,

A želje su iskre divlje,

I kad uzdah srcem prođe,

Motaju se življe… življe…

 

Vani sniježi. Zbogom, zbogom,

Mali cvijete, što ćeš mrijeti;

Kad bi mogo suhar moju

Sobom u grob ponijeti!

Smrznuše se suze mnoge

Što su na te negda pale;

Zbogom, zbogom, ove moje

Ne bi tebe ogrijale!

 

Vani sniježi. Al je teško

Što mi pune prsi stište;

Il to uzdah srce tlači,

Il to suza puta ište,

Il se demon neki ruga

Pustoj smjesi mojih snova;

Sa dvije pjesme i tri suze

Ode proljet pjesnikova!

 

Vani sniježi. Pusto… zimno…

Puca negdje grana suha;

Ni ne vidjeh – gle, uza me

Stoji neka sjena gluha.

Po njoj pada crna halja,

Pogleda je ukočena;

To je prošlost svih srdaca,

A zove se uspomena.

 

– Što si došla? – htjedoh reći,

Al ne mogoh reći ništa;

Ona na me muče gledi

Kano mrtvac iz grobišta.

I htjedoh joj primit ruku,

Al zahvatih po praznini –

Ništa… prazno… pusto… zimno…

Magla u toj pustolini.

 

I osjetih da će ona

Isto tako meni doći

U čas zadnji moga vijeka,

U početak vječne noći.

Blijedjeti će tako nijemo,

Dok i srce ne ozebe,

Dok u magli zadnje suze

Ne izgubim nju i sebe.

 

Što će doći? Što da gledim

Polomljena svoja krila?

Što mi može ona dati

I čemu je ona bila?!

– – Vani sniježi. Pusto… zimno…

Točeć drvo, crvić kuca –

Laka noć ti, zadnji cvijete,

Vani sniježi, granje puca…

 

 


												

Prever – Na uglu jedne ulice

 

Podne je,a sve je sasvim mračno

i s vremena na vrijeme naglo crveni.

Na uglu ulice koja više ne postoji

smrt se šeta k'o po svojoj kući.

 

Ne tiče me se, ja čekam dugu

a duga je moj ljubavnik

Ljubav se krije bilo gdje

Ljubav se nalazi bilo kad

Ljubav se vodi  bilo kako

jer ljubav je mlađa od smrti

čak i da su rođene u isti čas

Na uglu ulice koja ne postoji više

smrt je otišla maločas

dotjerana i podmlađena.

 

Ne tiče me se, ja ćekam dragog

i sigurna sam da danas njoj

on neće biti mušterija.


												

Decembar polagano prolazi, ostaje nam još koji dan Prosinca

Decembar polagano prolazi, ostaje nam još koji dan Prosinca

Bio pa prošao Decembar / Prosinac. I opet će doći.

Ali ovaj što prolazi,  malo naopako krenuo i mi postali malo namćorasti, pa se ljutnuli.

Oni nama Prosinac, a  ništa ne prosijava , osim sunca, i mjestimičnih i povremenih jutarnjih magli u kotlinama.

Ha, izbirikali se u meteoro  riječniku. Ma , nije riječ  o meteorima .  Baš ste blečci. To mi metereologiji malo po latinski  tepamo, da nam podari još hejbet lijepih trenutaka ,  prije nego zaprave počnu prosijavanja , i obilne padavine sa velikim minusima.

Mi uvijek u dilemi; volimo i ovo i ono. Jošte na kraju i onu. Milsimo na početku i na kraju svih krajeva. i normalno na kraju početaka, a kako neš i u sredinu .

Nama svaki dan prelijep. Nismo vam mi neke hairlije. Jok. Mi smo samo  dobri i sretni ljudi.

Evo pogledajte ovaj dan. Zar nije prelijep. Vedar, plavetan, nasmiješen,  pun sunca i nade. Čovjek bi ga na srce privijao. Isto kao nju. Ženu, dabome. I treba. Puni su  ljepote i zdravlja.

Pa , šta ako nas  , koliko je sutra ,  zapadne  prosijavanje velikih snijegova i „strašnih“ minusa.Svake godine to proživimo. Ne treba nam u ovim takarli vremenima , skrajnut takar. Neka ga.

Suha drva, dobri stari ćumur, još uvijek najeftiniji za nahajcati peć. Tadar  se furuna  razgori, dom je topao i sunčan , ljepota jedna.  U svakom bilu osjetite tiho pucketanje vatre, cvrčanje plamenova i neku milinu,  kako vam se  kroz vene penje do srca, a toplota širi kroz damare.

Prožme vas  ta neka milina  do bubrega i dalje. Ha više , ha niže. Zakon osmoze. Prizove  osjećaj intime, pa tražite voljena biće da se intimite u ovim blagoslovljenom trenucima.

Ma,  ne znamo jel ovo zgodno pričati.  Mi smo vam plaho obrazli i stidni. Slonite sve mlađe što šteku meredu  dohvatiti, mogu nas ureziliti svojim znanjem o intimisanju.

Mi obično lupamo, pravimo se da znamo take stvari. Nisu svi mulci ko vi. Mi se ne bojimo reći da se još uvijek učimo intimisanju . I to svaki put, za sve ove decenije. A to je puno učenja. Reko bi neko da smo ponavljači.

I jesmo, serijski, sa predumišljajem. nekad iz čista mira brez predumišljanja. A kako ne bi bili. Hiljade velova obavijaju anamo onu, intimušu. Jes ,tepamo joj po vazdan. Tepamo i te'pamo po vas takarli  dan.

Kome? Joj hablečina, mamo mamice.

Jel vam sad jasnije. Nije.

To vam je boni iz one pjesme, aj crven fesić u dragana moga. Pa onda ona raspjevana i rascvrkutana  ( a ja  kakva će boni biti  ) kaže: da ga hoće nakriviti , joj mamo mamice.

Izvoljeva ova, i svaka; ali neka tako  to  treba biti. Na izvoljevanju se učimo i zato stalno ponavljamo. Najviše volimo biti ponavljači. I u krivo, i u meko i u tvrdo, normalno samo  ako je u sridu.

Joj , pobjegosmo čisto načisto od meteorologije. Neka , nije nam ža. Pa i ta meteorologija se vraća na naša ponavljačka umjeća.

Furuna dahće, biba se ko dotična. To vam je junakinja u svakoj našj epizodi, ili pomisli. Volimo se nje doticati. A bome i ona nas. Vama krv još jače proradi, ha vidite kakav je napolju minusli vakat, pa se krv jošten  jače uzbzurka, pa se zauprave pointimite sa odabranom , dotičnom i prelijepim ženskim bićem.

Joj meraka u večeri rane. Vino piju nago age, bosanske i fesiće nakrivljuju. Đah na ovu,  đah na onu stranu, ali samo nek je u sridu.  Đes vidio fesić van sride. Spao bi .

Sa glave? A šta vi mislite odakle?

A ondaker  sanjkanje i grudvanje do pred sabah , dok je mjesec srebren i u vama ljubav buru nježnih osjećanja prosijava. Ne treba vam više.

Pa šta ako se malo u tom ćejfenisanju malo promrznete. Jošten bolje. Eto prilike za novo intimiusanje. Međ jorgane i dušeke  se zavučete i  jopet se jastučiti. Vako i nako. Da se zagrijete. kad krv navre , nema druge nego dobro zagrijavanje.

Joj što se mi volimo jastučiti i vako i nako. I zagrijavati i ugrijavati.  Skoro ko dotična. Ma šta skoro. Nismo mi levati. Moramo isto, ako ne i više se voljeti jastučiti  i ugrijavati. Vako i nako. Inače nikad više ne dobili šansu da budemo  serijski ponavljači.

Repeticio est mater studiorum. Jel tako?

I u proljeće i u ljeto i u jesen i u zimu.

Ljubav uvijek pobjjeđuje.Mora!

Zato mi volimo sva godišnja doba. I svaki mjesec, dan , i svaki sat, minutu i sekundu naših života. Što bi rekli svaku dekiku. Sada se ponavljamo.

Stvar navike. Svako nosi svoju ljepotu i milodarje. I takar. Vaki i naki.

I zato je nama  svaki dan je prekrasan i mirisan , pletvean i suncem obasjan.

 

Što bi poete rekle:

La vita e bello.

 

U prevodu :

Život ovaj jedan jedini prelijep, nažalosst  tu nema repete.

Šta ako nam se u  prefiksu nepitano natakarilo viška riječi. Nemamo ništa protiv, možda se i prevodilocu posrećilo , pa se i on jastučio. I ponavljač bio. A u školi imo  sve petice.

Tko da zna?

U Božijim mubarek danima svaka ljepota je moguća i očekivana.