Životinje iznova i iznova iznenađuju svojom ljubavlju, nježnošću i razigranosću.
Ponekad se čini da hajvanluk zamjenjuje insaluk.
I normalno , svjedoci smo da insanluk sve više postaje zvjerinji hajvanluk.
nažalost , na štetu / loš glas životinja.
Danas je Četvrtak 9. veljača/februar 2023. Sprcali smo okruglo četerestinu oliti 4o dana ove godine.
Prema računici trebalo bi istekom ovog dana ostati još 325 dana borbe za preživljavanje , do kraha ovog najnovijeg vakta.
A opet možda se nama samo čini da je možda ostalo još 325 dana.
Tko će ga znati?
Po raznim kukavnim baksuzima nije. Njima je u glavi uvijek neka apokalipsa. Apokalipsarili se sa rahmetli nenama.
Današnji dan odlućio da bude od oo oo pa sve do 00 00 ; ako nas sjećanje ne vara.
Danas je Četvrtak, jalijaši bi rekli zrna , nisu voljeli banalne rime. Tane su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali. Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.
I vikend je skoro pred nama. A čuvena nedelja. A oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja jko i četvrtak udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan – udrani.
Kako udarni?
Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.
Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.
Joj levata, majko moja.
Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite ga kući . Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.
I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni. Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija , a život dostojniji življenja.
Ma miriše i cvjeta ko neka ruža. Ako neko voli slatko, ko neka kvasa ko najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitav bogovjetni život. I Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vode vječno teku .
I neka su. Šta bi mi blentovije radili da nam ih iz raja nisu poslali. Ne smijemo ni pomisliti.
Što bi poete rekle:
Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.
U prevodu:
-Ne mo'š joj pera odbiti.
U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vučihna
Tad vrati se s grčkih strana
S deset uboja s deset rana –
On zgibe tako u službi vjernoj
Za svoga gospodina
U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vučihna Vučić rodi sina Vuka
U vjernoj službi za svog gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka
I Vukić njegov rodi sina Vukajla
Poželiv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turačke sablje pogube
Za smjernu i vjernu službu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube
U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noći ovakvi
Konci života i smrti stoje:
Kada jedinac poraste
I za mač stasa
Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita družina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina
A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije –
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana
Sve za vjernu za službu
Za svoga gospodina
Oh! mir mi dajte! Čas je kad ispod kruga tmuše
Magluštine horizont isprekidani guše
A džinovsko svetlilo crveni se i mre,
Kad zlato brežuljaka prekriva hume crne,
Kao da ovih dana, dok je jesen tiho trne,
Zarđaše od sunca i kiše krošnje sve.
Oh! ko će da dočara, da stvori iznenada
Onamo – dok u hodnik sumračje meko pada
A ja se na prozoru prepuštam snima, sam –
Mavarsku varoš neku, blistavu, neviđenu,
Što poput vatrometa rasplamtelog u trenu
Zlatnim vršcima zdanja probija maglen pram!
Nek iskrsne preda mnom, nek izmami iz mene
Pesme, kao jesenje nebo zasutonjene,
Nek mi u oči sine magični odraz njen,
I dok se u stišanom žamoru dugo gasi,
Neka mi ljubičasti horizont moj ukrasi
Hiljadom kula, kao čipkasta duga sen!
Ponekad čuješ iz pete ruke
Kao neki epitaf:
Napustio je sve
I prosto zbrisao,
I uvek taj glas kao da je
Siguran da ti odobravaš
Taj smeo, pročišćujući,
Jednostavan korak.
I oni su u pravu, mislim
Svi mi mrzimo dom
i to što moramo tu biti:
Prvi se grozim svoje sobe,
njene posebno probrane starudije,
Tih dobrih knjiga,
postelje te dobre,
I svog života u savršenom redu,
Tako kad čujem da kažu:
Prekinuo je s čitavim društvom,
To me preplavi i uzbudi,
Kao: Ona je raskopčala haljinu,
Ili: Evo ti, gade:
Mogu valjda i ja,
kad on je mogao?
I to mi pomaže
da ostanem i dalje razborit i vredan.
Ali, još danas bih otišao,
Da, šepurio se na putu
što ga orah zasipa,
Na pramcu negde čučao
Čekinjav i dobar, kada ne bi
Toliko izveštačen bio
Takav promišljen korak unazad
da se stvori cilj:
Knjige, porcelan,
jedan život
Sramno besprekoran.
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Često, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al’ mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.
Dugo sam tvojom lepotom ispijena
Učila sebe kako da se smirim,
Od rebra tvoga ja sam stvorena,
Kako da te ne volim, da se divim?
Da sam ti sestra bilo bi ugodno,
Ali voljom drevne sudbine sinje,
Pred tobom stojim lukavo, pohotno
U liku tvoje najslađe robinje.
No kad se smrznem sva ponizna tako,
Na grudima tvojim kao sneg bela,
Tad mudro radujući se udara jako
Tvoje srce – moja otadžbina cela!
Danas je srijeda .jedan jedini je dan od vakta u kome do njegove ponočnice pada 08.o2.2019.g. Vrlo logično, no besmisleno razmišljanje.
Ono – 02. bi mu trebalo značiti Februar , a mere biti i Veljaču.
A u ovoj veljači još nije zavejalo, niti mačke mjaukale , a keruše zavijale.
Tuga je to . Ni jednom da zasječe, a čini se ništa ni od veljanja.
Bojimo se da nam dani ne postanu kvarni i bezlični k'o mnogi ljudi.
A ima ih da šutke tegare na grbačama silnike i pogan.
Činjenje i nečinjenje mu skoro na istu nebesku deredžu dođu.
Dok si reko keks ili … keksiranje skoro pa prođe najduži mjesec u godini, a i ovaj nasljedni hiti svome koncu.
Uh dobro je da sječanj prođe. Jes’ da ima još mjeseci sa trideset jednim danom. Ali ni jedan nema toliko praznika, okolo i u njemu samom.
Istroši se čovjek,htio ne hitio. Im'o ,nem'o. Zakon kokuzluka i baksuzluka ; i za jene i za potonje. Ko je kokuz na ovom mere biti da ne bude na onom. Ko je baksuz i ima na ovom , i na onom će imati. Hejbet vatre i kipuće vode..
Vazda je bilo : Ko nema nemaće , ko ima imaće.
Zato mu ovaj dođe kao olakšanje. Niks praznika,osim za zaljubljene blentovije.
Oni će se trošiti.'Vako i ‘nako. Ko mace i kuce. I macati i kucati.
Jošte u minusu , tri dana manje , manje troška , ali i amaneta januarskog kokuzluka i pesinluka .
Vjerovatno će biti i hladnije i takarlije , znači manje izlazaka.
A ko kaže da se u veljači samo mačke i kerovi trebaju veljati.
Nama pramajka naštelila da se može vazda veljati. Svaka joj čast.
Nema veze što smo dobili nogu iz rajskih đardina.
Vrnućemo se opet. Ako zaslužimo. A ako ne, ko nam je kriv što smo levati i pogan.
A možda nas opet teleportiraju na zemlju.
Što bi poete rekle:
-Tak'i su vam ljudi ; nezahvalni.
U prevodu:
-Čak ni sveci nisu imuni na smrt, još manje na takar!
Kakva noć! Ne mogu ništa.
Ne spava mi se. Nebo mesec guši.
Pa, zar ja čuvam išta
od potrošene mladosti u duši.
Drugarice godina koje već hlad znače,
ne zovi na igru ljubavi u seni.
Bolje neka svetlost mesečeva plače
i na uzglavlje struji prema meni.
Neka izražene crte kiti
i uobličava kad se seti.
Jer, nećeš moći odljubiti
ko što nisi znala zavoleti.
Ne može se voleti toliko puta.
Zato si mi tuđa ko i mnoge.
Uzalud nas menjaju lipe s puta
i u smetove polažu noge.
Ti znaš kao i ja
da u odlasku mesečine
na tim lipama ne izbija
cvet već samo sneg i inje.
Odljubili smo se i ne guši
mene ništa – al’ tebe čupa.
I svejedno nam sad u duši
kad igra ljubavi nije skupa.
Al’ ipak mazi, grli, peva.
Lukav i strasan poljubac voli.
Neka u srcu mom uvek sneva
ta koja zauvek voli.