Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.
Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne uzimaš što bi trebalo.
Halloween special
Autor
Vedad Šabanadžović
Dvije laste mjesečinom obasjane
iznad neke kapije
čučeći u svojem gnijezdu
okreću svoje glavice
i osluškuju noć
A noć je sasvim jasna
jer crni mjesec svijeta
blista od vasionosti
Tada neka dobričina sva bijela
i izbezumljena od očaja
lupa na vratima mjeseca
Gasite vašu svjetlost
jer dvoje zaljubljenih baš se sad
vole na Trgu Pobjede
Gasite vašu svijetlost
jer svijet ih može vidjeti
Ja sam se šetao neodređeno
i nabasao baš na njih
ona je dotjerivala svoju suknju
a on je zatvorio svoje oči
ali ona oka njena dva
bila su kao dva kamena u ognju
Dvije laste mjesečinom zasute
iznad neke kapije
čućeći u svome gnijezdu
okreću svoje glavice
i osluškuju noć
pB
U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema međe, gdje bi počeo tvoj
osmijeh;
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako
teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje,
isto kao i tvoja riječ, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kad je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života,
s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica.
Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.
Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
781* Vrijeme je izmišljeno da bude mjerna jedinica samoće.
782* Vrlo često , sve je tkano u onom nepostojećem JEDNOM kada ..ali … ili …ako …!
783* Počesto nam ljubav ne bude data ili nam je korijeni nisu dali . Ili smo jednostavno suviše bliski sa oblacima. Ili zaboravimo da imamo moći da zaboravimo ( Ono ko fol! ) da imamo korijene . Da možemo skočiti u vis i letjeti.
784*Nije važno ako posrnemo i srce nam se skrši i prospe na tisuću ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše je i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
785* Duga je čarobni most između sna i jave.
786* Jednom grebator uvijek grebator ; tako mahala stigmiše svaki besplodni porod bezrazložnosti .
Danas je Srijeda 22. Februar / Veljača i interesantno , čudo jedno , ma pravo proviđenje , to je istovremeno i 43 – ći dan 202023. ljeta , računato po čoviječijem sinu , drvodelji Ješi Hanocriju . Sasvim izvjesno. I jedno i drugo.
Kad bi vam rekli da do kraja godine imate 312 dana ,ne bi nam vjerovali, garantovano.
Donekle ste u pravu , ali nismo mi krivci ako neko od vas nema toliko dana do kraja godine.
Tako vam se potrefilo.
Samo , molimo vas, nemojte nikada željeti nekom drugom da mu nema toliko dana do isteka ove sunčane 2023. godine.
Mere vam se o glavu obiti.
Znate onu narodnu :
Ko kome krade sunce ,zemlju ili vreće sa zlatom , strefiće ga nepamet kad tad.
I tada riknjava.
Dani prolaze brzinom svjetlosti , a tada nekome se jeza , jal’ Leza , jal’ Hutama sprema.
I mi ćemo biti krivi što smo loše prijektovali da ova godina ima 366 dana.
A njima usfalilo dana , i života na ovom dunjaluku.
E na onom, to je već druga prića.
Neće im tamo biti,ni sunca ni mjeseca.
Ali plametećeg ognja i te kako . Non stop .
I ne može se reći od 00-24 h. Već zanavik.
Tamo nema dragstora , već pržun.
Što bi rekle poete rekle:
-Svaka razrooka fukara ima tone oraha u džepu.
U prevodu:
-Ne berite zelene voćke i vreće sa narodskim blagom.
167
Zanos po Muci učit – ko što
Slijepci po suncu uče!
Mrijeti žedan – sluteć kako
Poljima potoci huče!
Na tuđem žalu stajat, nogu
Čežnjivih, čežnjiv sav –
Dok progone te i kraj rodni –
I vazduh – voljen i plav!
O ti Kraljevsko ti Stradanje!
Ti Znameniti Bole!
To su strpljivi „Laureati“
Čiji glas vježban – dole –
U beskrajnu se Himnu vine –
Koja je nečujna stoga
Nama, tupljim učenicima
Barda Tajanstvenoga!
167
Zanos po Muci učit – ko što
Slijepci po suncu uče!
Mrijeti žedan – sluteć kako
Poljima potoci huče!
Na tuđem žalu stajat, nogu
Čežnjivih, čežnjiv sav –
Dok progone te i kraj rodni –
I vazduh – voljen i plav!
O ti Kraljevsko ti Stradanje!
Ti Znameniti Bole!
To su strpljivi „Laureati“
Čiji glas vježban – dole –
U beskrajnu se Himnu vine –
Koja je nečujna stoga
Nama, tupljim učenicima
Barda Tajanstvenoga!