Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase ljudskog rada.

Po njivama od noći mokrima
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.

Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B’jeg dana, koji samo hiti.

On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv’jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije…
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,

Još razmišljam, dok krila sjene
Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv’jezda
Svečanu gestu tog sijača.

44

Taj moćni Mahmud*, gospodar ljudi,

svakog kod kog se sumnja probudi

u crnu hordu nevernih stavlja

i britkim mačem seče i sudi.

45

Ostavi mudre neka se bave sobom,

ciljevima sveta i opštom teskobom.

Dođi sad sa mnom, daleko od buke, i

igraj se s’ onim ko se igra sa tobom.

Moj strah nije manji od Evrope.

I vratiju u strahu okrenutim leđima.

I okrenuta stojim u strahu.

I pada nepromočiva kiša.

I tišina stoji među nama

na drugom spratu zgrade.

Po mom licu tvom licu

kiša se preseljava u kapima

s drugog sprata zgrade

noseći i malčice podsmeha.

Tako si noću stajala. I ja sam stajala.

A tišina je stajala među nama.

Sve praznije te čitam.

Neko posebno čeka taj trenutak

kao venčanje ili voz

Sve praznije te vidim.

Sada je sve teže obezbediti komfor:

Imati susede prijatelje porodicu.

Među nama je potpuna tišina

i ne veruje u bilo čiju krivicu.

Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima

daleko od savršenog siromaštva

34

Primakav’ krčag usnama dvema

pitah se šta mi sudbina sprema.

Čuh: usna usni šaptaše tiho –

„Pij, jer kad umreš – povratka nema!“

35

Za trenutak tom peharu uzdah se iskrao

pa spomenu uživanja koje je spoznao.

Dok mu hladne usne ljubim,

ja se pitam sada:

Koliko je poljubaca uzeo i dao?

Bliži se, bliži,leto;
u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i šumarci
koje u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”

Iz Bolničke Ćelije

Kako si lepa,
sestro Pavina!

Ponoć je, je li?
Svrh vrata bije
časovnik stari.
Napolju vije
vetar, i sipa
u okna naša
pahulje bele.
Zaklopi zbornik
pa sedi bliže
uz odar moj.
Pogledaj kako
vatra se žari,
i hukti, i bukti
u peći toj.

Gle kako njena
koralna pruga
veselo igra
po zidu gore!
Veruj mi, tako
i moje srce
hukti i bukti,
igra i besni,

Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?

S čežnjom ti priđoh
da ponizan te molim,
al` zanosu mom smejala si se
i moja ljubav za tebe
samo igra beše.

Sad umorna i zasićena,
dok tužne gledaju me
tvoje oči pune strepnje,
onu ljubav kojom davno
goreo sam, ti bi htela.

Avaj, od nje davno pepeo
posta, zaiskriti neće,
ona jednom tvoja beše,
sad je pusti da počiva sama.

Talas, rastajuć se s morem,
ne želi smiraj, s mirom,
ko izvor uzavreo izbija,
ko rijeka teče širom, –
sve ropti i uzdiše,
u niskama prostor slavi,
za prostranstvom žudeć
moru, bezdanu plavim

pB