Luis Aragon – Gledala si me

 

Gledala si me svojim očima čistog zaborava
Gledala si me preko ramena sjećanja
Preko bludeći refrena
Preko uvelih ruža
Preko ismijane sreće
Preko zaboravljenih dana
Gledala si me svojim očima plavog zaborava
Ti se ne sječaš više ničeg što je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaža
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojiš postojano
I prvi put prelaziš preko neba
Svojim očima od lave i tromosti
Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala
pod svojim očnim kapcima
I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom
Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote
Sa mojim sirotim požutjelim fotosima
od kojih ti okrećeš glavu
Da bi vidjela nova prostranstva
Obećao sam ti neču više govoriti o prošlosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino što mi ostaje od života to je
neki nabor tvoje haljine
A ništa još nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe.

Dragan Nikolić je prešao na viši nivo 11. marta 2016./ In memoriam

 Iz Arhiva

 

**

 

Davno je rečeno:

Neki ljudi ne umiru.Oni samo prebace damare u veću brzinu i odu tamo gdje im je zapisano.

Gdje?

To je tajna koju sami određujemo.

Isto tako rečeno je:

-Nemojte plakati ili žalovati kada se  dobar insan prvede na drugu stranu.

Jes ,kako da ne!
Recite to neutješnoj ženi,koja je provela četrdeset pet godina sa njim. Recite to onima koji će osjetiti prazninu i bol.

Neki će se praviti da su tužni. Mnogi će se odjednom sjetiti ljudine, koju su izgurali iz svojih života upravo zbog ljudskosti. Mnogi će se trpati u mit o Draganu Nikoliću i liti suze:

-E ,što su to bila vremena…Znaš jedared ja i Dragoslav…

Pričaće o svojim sjećanjima, o svojoj “važnosti”, ne o Draganu Nikoliću – Čovjeku.

Mi smo navikli na smrt. Na previše smrti.  A i inače se nismo previše obazirali na smrt. Sve dok nas nije poklopila i dok naprasno nismo počeli nestajati. Tek tada smo shvatili koliko je život dragocjen. I koliko ljudi ne mare.

Dragocjen je i dostojan življenja zbog ljudi kao što je Dragan Nikolić. Kod njega nije bilo barijera. Ma,kako će ih bolan biti , pored onog zaraznog osmjeha; od uha do uha. Bio je to  neki osebujni , neodoljivi kez mangupa i mahalaša   sa Crvenog krsta.

Bili smo ljubomorni na njega.Na njegov šarm je pala krasotica, grlica naše generacije i nije mogla pobjeći od njega.

Ili je zbog njih dvoje vrijedila nepametna  zakletva : ljubav do groba. Zaboravljajuneuki da je jubav vječna ,samo   ponekad promjeni oblik i tok.

Da li je  poetska pravda filma Horoskop odredila dugovječnu ljubav Milene Dravić i Dragana Nikolića ,to ne znamo. Ali znamo , da nam je ponekad dolazilo da pukneme od jed,a što on pleše,igra,grli i ljubi tu migavu pirgavku.

Obraz uz obraz.

A opet se sjetimo  da je bio jalijaš sličan nama,velikog srca i pun  ljubavi što dijelio je svima, baš svima i pravio veliku sjenu u kojoj su se mnogi odmarali i uživali.

Nije nas zaboravljao kad nam je bilo teško. Nije nam mogao pomoći. Barem nije odmogao.

On i njegova mila družica su nam među prvima pružili  ruke ljudskosti.  Ruke ljubavi i nade.

Sada će nam nedostajati njegov osmjeh ,njihov tango i mnogo toga.

Mileni će tuga  dugo kucati  na vrata.  Ona će je puštati da zajedno ćute i sjećanja biskaju. A onda će  starica odjednom shvatiti:

-Bože moj ,pa mi smo se voljeli četrdeset pet godina. To nije za plakanje i kukanje. To je toliko poklonjene ljubavi,poljubaca i snova, da  uspomene ne mogu potrošiti da još jednom živim.

Uzeće sliku,pustiti muziku plesnu, valcer ili tango i slike će oživjeti. Oni lepršaju ,on razvalio usne, nešto šeretski mudruje i kaže joj:

-Bilo nam je lijepo mila. Ovo je samo mali predah,jer umorio sam se od davanja. Ćekaću te jedina moja,pa makar to trajalo vječnost.

Utješena Milena Dravić će pomilovati onu pjegicu koju je češće  od drugioh ljubio. Zatim će naši neki video, možda baš ovaj , malo će se našaliti i nasmijati:

-Ljubio me je uravo ovakvim   zejtin osmjehom i dobrotom srca svoga. Joj, Mili Bože koja sam ja sretnica.

I onda bi se redala pjesma za pjesmom, slika za slikom. Mnogo je tu prelijepih slika. Skliznula bi i poneka suza. Neka, nek zaplače,  prelijepa grlica je to.  Oprostićemo joj tugu. I mislima pružiti ruku ljubavi i utjehe.

 

Prever – Takva Sam Kakva Sam

 

 

 

Takva sam kakva sam.

Baš takva sam stvorena.

Kad imam želju da se smejem,

Smejem se grohotom.

Volim onog ko me voli.

Pa zar sam za to kriva?

Što nije uvek isti onaj koga volim.

Takva sam kakva sam.

Baš takva sam stvorena.

Pa šta sad hoćete?!

Šta hoćete od mene?!

Stvorena sam da se dopadam

I tu se ništa ne može izmeniti.

Potpetica mi je suviše visoka,

Struk mi je suviše vitak,

A grudi suviše čvrste.

I koluti pod očima suviše modri.

A onda i zatim

Takva sam kakva sam!

Dopadam se onome kome se dopadam.

I šta se to vas tiče?!

Ono što mi se dogodilo…

Da, ja sam volela nekoga.

Nekoga ko me je voleo.

Kao deca što se među sobom vole

I znaju prosto da vole,

Da vole, vole, vole…

I zašto me onda ispitivati?!

Ja sam ovde samo da vam se dopadam

I ništa se tu ne može izmeniti!

 

Mak Dizdar – Ali to nije sve

 

 

 Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

i ništiš

 

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene

 

Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

( A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)

 

Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima puteva što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka

 

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna

 

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga

 

Ali to nije sve

 

Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

 

A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora

 

Ali to nije sve

Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice

 

Ali to nije sve

 

Jer najmanje znaž da u svom žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samom

Biću

 

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

Između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

 

Ti ne znaš s kim

Imaš posla

 

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

 

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

( Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)

 

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

 

( Shvatam te:

Čovjek si u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

 

Prostor vremena

U kojem se nalazim

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi

Ali to nije sve.

Indexi  – Putevi

Putevi su staze bijele

koje idu tragom sunca

to su ptice poletjele

iz doline naseg srca

 

Putevi su da se ide

novom jutru, novom danu

tamo gdje se srece vide

kao zulj na dlanu

 

Ref. 2x

Jednom cemo na toj cesti

sami sebi ljepse sresti

put putuje, zora rudi

na put idu ljudi

 

Putevi su ruke mlade

preko polja i planina

konje nose, konje krade

konje grle iz daljina

 

Ref. 3x

Hajam – Rubaije 36.-39.

 

36

Sinoć na pijaci ugledah lončara

kako mokru glinu* surovo udara.

A glina mu šapće najnežnijim glasom:

„Lakše, brate,

ja sam prah vremena stara“.

37

Pij! Što da se žalim uzvišenom Bogu

što vreme protiče ispod naših nogu!

Za „sutra“ nerođen, a za „juče“ mrtav,

uživam za „danas“ – to jedino mogu.

38

Ako staneš za tren na prag Poništenja

spoznaćeš za časak i Tajnu Življenja.

Gle, zvezde već blede i karavan kreće

Zori Ništavila. Žuri, sve se menja…

39

Dokle oko svega podizati buku

i tražiti izlaz uz napor i muku.

Bolje biti srećan i sa jednim grozdom

nego s gorkim voćem ili praznih ruku.

Tatjana Lukić – Strah – od visine

 

 

IX

 

 

zime si prolepšala

u zidu zatvorena

 

nedirana tvojim zvherkanjem

imala sam mjesta za slobodan kret

 

skušenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonja slijetanja

 

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

 

znam da je zazvonilo za povlačenje hladnoće

za koji čaš izleći ćeš se

pripravna

 

i prozore i sve dveri

raskririla sma širom

za dugo izbivanje pripravila sve

 

korakni samo iz zida izmili

ni krila nećeš stići raširiti

već ću ti uteći

 

Dirljivo pismo majke : Po posljednji put

/ Prenosimo sa Radiosarajevo.ba/

Majka drži svoju kćerku za ruku dok je vodi u školu.

Ne može da prestane da razmišlja o svim stvarima koje treba da uradi: kupovina namirnica, čišćenje kuće, kuhanje. Muka joj je od svih ovih zadataka. Ne može da dočeka dan kada će njena kćerka biti dovoljna odrasla da ide u školu sama. Noći su beskrajne i ona samo želi da se malo odmori, čak i ako je u pitanju samo nekoliko sati.

Ipak, pismo koje je ova majka napisala otvara oči:

Po poslednji put

“Od prvog trena kada zagrlite svoju bebu, više nećete biti ista osoba. Možda će vam nedostajati ona osoba od prije. Kada ste imali vremena, slobode. I ništa posebno o čemu biste brinuli.

Upoznaćete umor kao nikada prije. A dani će vam prolaziti kao da su svi isti, prepuni hranjenja i podrigivanja. Mijenjanja pelena i plakanja. Žalbi i argumenata. Drijemanja ili nedostatka drijemanja.

Djelovaće vam kao krug bez kraja. Ali ne zaboravite… Postoji poslednji put za sve.

Doći će dan kada ćete posljednji put nahraniti svoje dijete. Kada će vam zaspati u krilu poslije dugog dana. I biće posljednji put kada ste zagrlili dijete dok spava.

Jednog dana ponijećete ih na kuku i staviti u krevet. I poslije toga nikada ih više nećete podići na isti način. Jedne večeri praćete im kosu u kadi, a već sljedećeg željeće da se kupaju sami.

Držaće vas za ruku kada prelaze ulicu, a onda vas više nikada neće zamoliti za to.

Ušunjaće se u vašu sobu usred noći kako bi se mazili i odjednom to će biti posljednja noć da su vas probudili. Poljubiće vas kad krenu u školu, a sljedećeg dana će vas zamoliti da to više ne radite.

Pročitaćete im posljednju priču pred spavanje i obrisati im musava usta. Trčaće vam u zagrljaj posljednji put.

Činjenica je, da nikada nećete znati kada je taj posljednji put. Dok vrijeme ne prođe. A čak i tada, trebaće vam vremena da to shvatite.

Dakle dok živite sve te momente, zapamtite da postoji samo mali broj njih i kada nestanu, dali biste sve na svijetu da možete da ih vratite.”

Pročitajte ovo divno pismo svaki put kada ste umorni ili očajni. Biti majka je težak posao, ali je i jedinstveno iskustvo prepuno momenata koje treba njegovati.

Biseri bjelavskih mahala 229 – 234

229*Dani nam se polako kroz misli vuku ,ali  nam se rasuli  u stvarnosti ,  ne meremo ih dohavizati . Kažu to je zbog toga što sve ima svoj početak i kraj.

230*Sve je zapisano u zvijezdama.Mi u huble vid  natakarimo  , sve zvijezde do jedne protabirismo, ali jok, ni na jednoj ništa ne piše .  A opet ima jedna knjiga…boli glava.

231*Ko ne misli taj i griješi.Nemojte griješiti  , život je krat'ka, kak’ bi reklja filjozofi.Boli glava od knjige iz prethodnog stava.

232*Kukali ono , ili ne kukali ovo,  ništa se ne može promjeniti. Ni ono što je bilo , ni ono što će biti.

233*Neko će se roditi, neko će mrijeti. Onima između , plaho će prolaziti dani.Neznano kako, ali moglo bi biti lako. Samo kleknu i mole se Milostivom.

234*Ako nema ni akcije, ni reakcije ,ni interakcije , ni kako se grlice ljube i perje leti, šta će ti život. Uzmi pušku pa se ubi.