U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Autor
Hajro Šabanadžović
Pogled na umjetnost / Dekupaž Portret ubijene ruže
On je usamljenik Pokretne slike 7 Dekupaž
Leptirica Rozaklija
Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
Plača pune
Bruje strune
jesenje;
Mene tuge
Tište duge,
Čemerne.
Kad je mukla,
Ura tukla
Gušeć sve,
Plač me prenu
I spomenuh
Prošle dne.
Lutam samo;
Jer me zao
Vjetra ćuh
Amo,tamo
Nosi kao
List već suh.
Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca…
Brze po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.
Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.
Lijepi život
Kada je život završio igru
Smrt sve postavlja na svoje mjesto
Život se zabavlja čitavog trajanja
dok Smrt uređuje kuću
bez obzira na prašinu
koju sakriva po prostiračem
Toliko ima lijepih stvari
koje ona zaboravlja.
Priroda , hajvani i insani.
Iskonska kompilacijska družba.
Moguć je suživot, pod uslovom da ljudi nisu hajvani,
u onom bestijalnom smislu te riječi.
Pozor ,neke scene su iritantne.
Blago rečeno.
IV
Zora
Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.
X
U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.
Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.
XXVI
Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.
Danas je Četvrtak 16. Mart/ Ožujak 2023. godine.
Dani – 76/ 289 prošlih / budućih. Po tabijatu se naštelili i danas se neće nigdje micati. Tri kvarta od cenera se razmjenilo , a nismo ni osjetili ili pomislili da dani lete i štukaju se ko štuke ili barem prolijeću kao rode u proljeće.
Rađalo se svih ovih dana , ali i umiralo.
Ljudi su kao lišće . Propupaju , pozelene , neki poplave i požute, mjestimično bijele , ili crvene, neki se zacrne. A opet ih ima riđobradih za paklenie vatre zrele. Onda ih jesen oboji do plamenih boja , nalik bojama budućih staništa , jal onih Ah ljepote , jal onih Uh belaja.
I tako rađaju se i odlaze ljudi.
Ko im kriv što se rađaju? Pa šta ? Nikakvo čudo. Uvijek je , od pamtivijeka tako bilo.Da se nisu rodili ne bi ni otišli.
A šta je prije pamtivijeka bilo? Pitajte naše Praroditelje. Pramajku nam nešto dobrano , plaho zasvrbjelo. A u raju ne me mreš počešati. Moš jednom i nogatrans.
Hvala Pramajci. Za vjek vjekova. Jes da nas iz miline u belaj uvalila. Da nije Eva , neka bi nas duga majka uvalila u takar. Mora žensko zasvrbiti, sad pa sad.
Tako su za nas nastala takarli vremena. Oliti beterna. Ali šute ljudi. Zahvalni su . Mogu se češati koliko god hoću, niko im ne brani , osim licemjernih nevjernika , hadumskih ili tetkastih svećenika i ilmija i ostale bradate bagre i fukare, što se u torove radi zla zbijaju.
Što bi poete rekle:
Ko se štuka taj zlo ne misli.
U prevodu :
Ne budite ribolovci , Štukajte se , ništa vam se ne m're desiti, svakako ćete riknuti.
Sjaji iskra zapretena stegom
malograđanštine plitkog uma
kome da se da
kamo da sleti
grudima tvojim uzbibanim
mramornom biserju
pupčanoj rupici u milosti
svilenoj
stegnu grijehom čednim
zarobljenim
pubičnom đardinu pokošenom
raskošem obojenim
da slast svoju trepere
prinose
usnama maksumčeta zabludjelog
u ljepoti sanja
ljubavi vašoj novi univerzum
stvara
do tvoga beskraja