Filip Larkin – Sjeverni brod

IV

Zora

Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.

X

U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.

Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.

XXVI

Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.

Bookmark the permalink.

Komentariši