Bleki – Poeta nema u koga pucati

 

 

Poeta je bio poprilično nježan
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

 

Dan sjećanja na Boga Milostivog

 

 

Srebreničko krvavo more

 

Bosna zemlja Božije milosti krvari

 

*

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk

i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

 

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne desi

dan Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

 

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

 

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

 

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

 

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

 

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

 

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

 

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

 

Krv i mrak – užas strahota , aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

 

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

 

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

 

-Jao , ljudi i neljudi !

Kuku vama i kuku?

Za vijek vijekova.

Amin.

Bajka Srebrena – Uvod


BAJKA SREBRENE

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

 

Obilježava se dvadeset četvrta godina Genocida u Srebrenici i genocidnog rata u Bosni.

Mora se obilježiti , iako svake godine nekoliko majki svisne i presvisne.

 

Neke ne dočekaju da pomiluju  kosti ljubljenih

Samo sjednu , usniju najmilije , osjete lahki dodir povjetarca , pomisle :

Ovo je dodir duše sina moga.

I ne probude se.

 

Kad majke umiru , sada već decenije   bola ,  sa sobom , na ahiret prte.

Nebo im jedina nada ,

da će tamo sresti voljene.

****

O Srebreničkom genocidu je mnogo toga rečeno.

Ne i dovoljno.

O Srebrenici su pisali i znani i neznani, i poželjni i nepoželjni, i dobronamjerni i nedobronamjerni, relevantni i nerelevantni. Većina njih se pokušalo utrpati i utrpava u srebreničku tragediju radi ličnog profita, lične promidžbe ili želje za nametanjem svojih stavova i svojih „istina“. Vjerovatno i minuta pozora javnosti, biti na slikama , u prvom redu.

Prava istina o obimu i strahotama stradanja Srebreničana u Srebreničkom holakustu iz ugla žrtvi vrlo rijetko dopira do javnosti.

Ako i dospije, vrlo brzo se sklonjaju iz žiže interesovanja, u nastojnaju da se istina ućutka i prepusti zaboravu.

Neće moći ni ove noći ni ovog vijeka ,a Boga nam  Milostivog ni slijedećih vjekova.

****

Sada se prepuštamo bolu i

Bajci Srebreničkoj,

i uzvišenim Majci Srebreničkoj i Sestri Srebrenoj.

Bajku kazuje jedno dijete , jedan Mali princ , koji osječa svoj i bol bol drugih :

Pričajući o nama ubijenim Srebrničanima ja pričamo tebi Majko srebrenička i tebi Sejo srebrena,

Ja, Isa nestalo Maksumče.

P.S.

Bajka je obimna pa smo prisiljeni podijeliti je na više dijelova, radi pozornijeg praćenja.

Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

Vesni Selaković na dar

 

 

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene raznježenom blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je i  velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvojem.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bihse desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav me neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

Kamo su nestali naši nesusreti?

 

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imao sam ih u sebi.

To mi je bilo dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih  kupuju  pupoljke ruže.

 

Dvanaest  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane .

Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,

orošeni pupoljak ,što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu , mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.

Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.

Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje,

naizmjenično prošaranih suncem,

za svaku godinu ljubavi naše,

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

 

Položiću  ih na odar ljubavi našoj,

koji okićen snovima i pjesmama mojim,

blješti u duši djetinjoj.

 

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje.

Čeka tebe da joj život udahneš.

Ona već miriše na tebe,

tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.

 

Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao.

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,

a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.

 

Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.

A tamo biti i tebe voljeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži,

nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim,

tvojim,

da me sjeća na dane praznika neponovljenih naših.

Praznovanja ,kada sam htio  cvjeće brati,krasti,kupovati ,

da bi ih tebi poklanjao.

 

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.

Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.

Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.

Na oluje i munje svikle.

 

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,

koju si upravo obukla.

Igrali bi smo igre mazne,iskonske.

Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jedno biće.

Ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

 

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.

Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda?

 

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.

Znam da voljeću te do groba barem,

možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.

Duša i srca što volješe se .

Milovaše i maziše.

Ljubiše i paziše.

Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto .

U travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,

ležajevima bračnim,francuskim ,mrčnim.

Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.

Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.

Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta,

i još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.

Voljeti se htjeli, i mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički.

 

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe.

Puštam riječi da mi same klize,

A na uskrs kad Hristos se rodi ,

na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

 

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sa vlakova, pare ,lelujave sjene bježeći od samoće,

ti pobježe od mene.

Džab džaba si tražila , vrištala pomoć.

Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.

Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .

Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

 

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,

onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije tebe,

i dvanaest godina poslije tebe.

Sve je u parovima.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,

a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata.

 

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.

Koliko ljubavi i nježnosti, mila,

sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

A ti to nisi znala.

 

Toliko sam te volio, jedina ,

tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila,

a Himelajske gora male bila,

a da je ne potopi ,da je ne zaguši.

 

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, da presuši.

Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,

sve se uroti protiv nas, ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi,

pitam se ,

da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.

 

Nije važno.

Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje.

Sve se nešto pitam ,

da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

 

Kao i uvijek prije.

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti više ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć.