Bleki – Utihnu gitara

 

Utihnu gitara

nikad više u njihovim đardinima ne zasvira

 

Svirač kad htjede da je spusti

samo je odlepršala

svjetlucavi trag za sobom ostavila

svi je pogledom do neba ispratili

gubi se ali  i dalje svira

 

pogled vrnuše

u Malenu  pogledaše

zamalo ne vrisnuše

 

umorno dete se na ogradu naslonilo

san usnilo

blaženo  spava anđelu nalik

pjesnikove ljubičice nevinosti sanja

 

ukočena sleđena

mrtva se čini

 

dječak prst na usta stavlja

prilazi usnuloj

nježno najnježnije

i još nijansu nježnije

bestežinski

toliko je krhka bila

u ruke je prima

 

ona se meškolji

oko vrata  ruke mu svija

pribija se uz njega

sanja da poslijednji tango sa njim pleše

 

osjeća da sigurna je

ali ne zna da li je to tango amore

ili neki drugi zov ljubavi

niko je više ne može povrijediti

 

Jes’ kak’ ne!

 

on je nosi ka ljuljački

koja se sama njiše

malena osjeća

da sigurna je

to je ritam njihovog  Tanga Flamenga

 

ljuljačka se ukipi u jednom trenu

kad muzika poljubcu nagovještaj da

visi snažna i odlučna

ko ženina noga oko muškog tijela

svija se

odlučno drhti

kad joj njih dvoje prilaze

hoće da se poda

 

on  je kretnja blaga

ona zagrljaj mazini

nježnost sjeda

malena baš ko malo dijete

mu se u krilu meškolji

stišće ga i čvrsto ga grli

 

tango sad sporije suze lije

boji se djevojčica

da snovi ne odlepršaju

sve nešto isprekidano

nemirno diše i uzdiše

kao da jecaje i vrisak stišava

 

lice joj postaje jecavi korak  melodije

on joj kosu miriše i ljubi

misli još uvijek se osjeća na bebu

a tangom se krasi

 

ljuljačka se polako njiše i njiše

njih dvoje se miluju i miluju

i miruju i miruju

samo muzika  boli

 

on joj nešto šapuće

i spavaju i spavaju

muzika vrišti

 

on joj još uvije nešto šapuće

i sanjaju i sanjaju.

0n prestaje da šapuće

i umiru i umiru.

 

Bože mili ta djeca zamiru?

 

muzika ne posustaje

ali se stišava

nije umorna

ali zna

sada su na redu

tišina i tajac

 

ptice će utihnuti

gledati u djecu što spiju

muzika vidi svi su utihnuli

 

iščekuju

da onaj demebel pita

hoće li ta milja

 

on je svoje gatanje zavšio

nimalo ih ne iznenađuje

većme razočarano kaže

da nije usnula

on bi je garant zvekno

jer tango flamenko je to

 

da savim sam siguran

da je to ona ista gitara

sada služi na ispomoć

da se njegovo srce ne skrši

bez otplesanog poslijednjeg tanga

 

zvuk gitare vuče me ko magnet

ja iskačem kroz prozor

 

Da šalim se.

 

još nisam zvizno

skoro

iako nije visoko

samo tri metra i kvarat

oprezno se spuštam

izvijam ruke i visim još sam elastičan

tango iskustva

 

i još sam u trećoj deceniji

njena poslijednja godina.

da visim i lahurim

lako se otpustiti

a opet i  čemu oprez

život je kratka

mila moja

kak bi rekla filjozofi

 

povjerovao sam

više  nikog nikog nemam da mi ruke pruži

da prisloni grudi i noge na mene

da nam srca otplešu poslijednji tango

 

nikom ne rekoh

još su mi mudraci šapnuli

da niko ne čuje

da me ne urezile

da me manje boli

Malena ti se sutra udaje

pa ti vidi šta ti je raditi

 

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nemam
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
jednu kapljicu
krvi
Princeze srca svoga
čitav  život
dajem

 

Hajam – Rubaije 72. i 73.

72

Sa nestankom ruže odlazi proleće,

listove mladosti sa sobom odneće.

I slavuj što tiho pevaše na grani –

da l’ će da se vrati, ili možda neće…

73

Ljubavi! Hajde sa Sudbom

da se udružimo

i žalosne sheme života skršimo.

Rasute komade skupićemo tada

da po želji srca opet sastavimo

Jutro sa Blekijem – Luci , da tebi ljubavi moja

 

 

 

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao

na lijepe riječi i milost upućuje

 

Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

jezera mora svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav

i čestitost mila moja

 

 

evo ti, malena Luco moja

ti su ruža

ti si izvor moj

ti si moja modra rijeka

koji sanjam

kada kiša lije i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti tvoje duše

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moje lice ,

tijelo me ne dodiruju

već treperi i titra

i ja se u njihovoj nježnosti gubim

 

 

tvoje su grudi čvrste

jedina moja

podatne i krhke

i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama

sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim

 

tvoje skute  i đardin

rajski  bljesak i hlad

ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

u noćima tlapnje i bunila

ruke svoje

milujući duge bjelokosne noge tvoje

moram da zastavim

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

naš  život cijeli

 

i onda ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav tvoja sama priča

i sni

 

Zagubljeno pismo

Ljubavi jedina,

nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:

 

– Dragi moj

 

Decenijama nisam nijednoj Princezi dozvoljavao te riječi.

Tugom su snile moje misli,

bojom tuge  slikale nedostajanje.

 

Kad sam od tebe čuo te riječi,

prvo sam se uznemirio,

a onda me obuzelo ganuće

i toliko nježnosti ,

da sam pomislio:

Bože Milostivi,

koliko volim ovu Djevojčicu.

 

Hvala mila.

 

Nisam ti pričao,

ali dugo vremena sam svjestan ,

da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.

 

Kada sam te vidio ,

prozračnu,

malo preplašenu,

sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,

iz koga ljubavi vri,

prekrivenu velovima sanja,

onako nježnu i prelijepu

i naslutio htjenje pripadam ti,

pomislio sam:

 

Žao mi što to ne izgovara,

ovo dijete zaista zna voljeti.

 

Vidio sam ti to u očima , Princezo,

osjetio jecaj u tvom bolu .

Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.

 

Namah sam ti napisao jedno pismo.

Nisma ga poslao.

Zbog mahalske časti!

Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.

Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,

ako mi počne vjerovati.

I kao i obično takva se pisma zagube.

A ta vremena poslije , se ne zbudu.

 

Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.

Nimalo neobično Mila.

Uzbuđenje što sam te prepoznao,

želja da te volim,

da me voliš da mi pokloniš sebe,

da te kradem,

da me bereš,

je učinilo svoje.

 

Danas je pismo  samo od sebe isplivalo.

Valjda je osjetilo da si mi se obratila.

Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.

 

Osjećam , nisi nas zaboravila ,

u vremenu prije i  preko nekog vremena.

 

Evo pisma Krhka ružo,

koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .

Zavolio.

I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.

**

Mila

 

Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.

Prelijepim i bolnim.

Punih Nade.

Čežnje.

 

Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.

Dat ti je život Princezo.

Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,

Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.

Barem ponekad.

Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,

koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?

Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,

i čitati ono nenapisnao.

 

Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,

a opet nedovoljno.

 

Treba ispisati hiljade stranica,

za svaki tvoj veo barem po jedan,

 

pa da budem bar malo siguran ko si ti.

Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,

podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.

Neuki su i zli.

 

Ti si ” kriva ” za to.

Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.

 

Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.

Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.

 

Još manje sudi onome od koga si pobjegla.

Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.

 

On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.

Pravilo gospodstva:

Dame biraju, uvijek i u svemu.

I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.

Čak i kada nenadano odiš.

Nikako i nikada.

To bi bio znak da sam neuk ,

da nisam smio zadržati biće,

koje mi je samo Nebo poslalo.

 

Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.

Mene ni jedna  nikada nije odbacila.

Osim taksistica.

Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,

obučenih kao snovi Malog princa.

U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca

i nježne krhke ruže ,

rasute po nebu rastanka.

 

Znam pustiti Grlice da odlepršaju.

Ka nebu ili đardinu?

To već ne odlučujem ja.

Ja sam , može se skoro sa patosom reći,

decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.

 

Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.

Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,

dok su anđele  još hodale dunjalukom moje duše.

 

Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.

Vjerovao sam im.

I pokušavao.

Prečesto ?

Radovati , milovati i cjelivati  nekog  ,

nikad ne zbori da je to suvišno.

 

Kalendari me riikad  nisu prevarili.

Do tebe.

A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.

Od tada ,

shvatam ,

da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.

 

Treba pogledati u nebo,

prelijepi dan, mirisni đardin

ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.

Možda poviše Latinluka ili

ili u kutku  zadužbine Adeline Pauline Irby,

u gdje je moja mladost u traganju za tobom,

koja ćeš decenijama poslije  dolepršati

na mjesto mojih zločina,

plesala i voljela ,

kao konj ili defin.

Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.

 

Proteklo je vremena i vremena.

Sad više i ne znam kojima vjerovati.

A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.

 

No šta ja o tome znam.

Ja sam samo sanjar.

Ponekad me neka bića toliko ganu,

da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,

i da previše pričam.

Ali ne mogu si pomoći,

prelijepa djevo moja.

 

Noć je svježa,

okupana Mjesecom i zvjezdicama,

utišana tvojim sjenama.

muzika tiho rovari bilom,

sjećanja stižu snove,

a ja se pitam kako se zoveš.

 

Osjećam šapat imena tvoga,

i koje cvijeće od tebe mirise krade?

Baci mi Mila,

kjljuč nagovještaja ,

kako je tebe sada  voljeti,

da ga poredim sa mojim prošlim,

ili mi pokloni  ,

samo jedan  ,

jedini ,

lat djevičanske ljubičice.

** **

Ti ode prije nego ti pismo poslah.

Srećem te svaki dan.

Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,

naši snovi vrteškom života zajedno plove.

Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,

u mom poslijednjem dašku.

 

I znam , bolim te Mila djevojčice.

 

Oprosti meni neukom i neuviđavnom.

Neću da te pitam:

– Gdje si ti.

Znaš!

**

Dopisano

Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,

prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,

i slici okačenoj u njenoj nutrini.

 

I molim vas,

ne recite joj da je volim.

Zasuziće.

 

Takva vam je ona.

Čedna a prelijepa ,

rastancima sklona,

a hodi prozirnim  hodnicima Maksumčetove duše.