Bleki – Putovanje po tragovima jedne čedne duše

 

 

 

Mila

Hvala Ti na slici

Molim te budi strpljiva

Ti  , oprosti mi ako griješim

 

Htjedoh  ti pričati o impresiji

koju tvoje slika prinosi mojim čulima

 

a shvatih   to su riječi neukih

nisam od njih

damar   ti znam

htjedoš reći dušu

orhidejo sjajna

a dato mi je malo znanja

o tebi

jer tako želiš

 

Kako započeti putovanje a nemati početka?

Nemoguće!

Danima gledah i sliku i ne nalazih početka.

 

Odustah.

Skoro.

Jer usnih…

 

Jedna Bijela gospođica

u san mi dođe

zasjeni me dobrotom i iskrenošću

dražesnom,

elegancijom  skromnosti

 

za ruku me primi

ne reče

više osjetih misao

zagledaj se u moje oči

potom pogledaj u sliku

suza moja

pričaće ti priču

 

Naivan kao uvijek

pogledah sliku

ona titra i mijenja se

začuđen okrenuh se

da pitam…

 

Ona koja sanja nestade nestade

kao Poova Anabel Lee

ne uspjeh da joj kažem Ti

a to govorim samo onima koje volim

 

Jedna druga dama

slikarka duše

Profesorica moga šegrtovanja o životu

u nekim vremenima  pređašnjim

kojoj sam godinama govorio Ti

i volim Te

me učila životu i slikama

 

Ima slika i slika

najljepše su one proročke

Umjetnica ih završi

u srcu joj nježnost

jer bol je svoju izlila

rodilo se još još jedno čedo

odrastanjem o ljubavi nekoj da priča

 

molim

ležaljku  prihvati

najpogodnija je snovima

Bijela gospođice

 

dok nevinost spava

slika se mijenja i raste

 

i vidjeh

ljubav veliku

i osjetih tugu

ogromnu

jer bajka prastara

počinje da priča

 

bila jednom ljubav jedna

za malo savršena

ali nezavršena

 

iz jedna čaše kristalne

dva su cvijeta

život pila

 

jedna čaša od kristala

jantara i žada

u violet ljubavi uranja

 

jedna čaša zlaćana od radosti

dva cvijeta

zelenih korijena

 

dva su cvijeta prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

dva su cvijeta bezbrižna

drugi  od bježanja

trnjem posvećeni

 

jedan cvijet je kreposni

od nježnosti

tišine što  snije

 

drugi cvijet je  nevjerni

od lutanja

putanjama brda prelama

čaša  ljubavna  ispijena

na dna svjetlosti

duše jedne tanane

 

zaljubljena

neslomljena

salomljena

 

violet voljeti je zaboli

od  bola poludi

kapljice tuge zarobi

 

iznad čaše velikih nadanja

okamenjene gromade bitiše

u nježnosti  purpura

 

od čaše ispijene

od violeta boli

okamenjene gromade purpura

razli se nebo plavetno

 

nebo plavetno

njene duše nevine

u led se pretvori

led u redovima

bol u kolonama

očiju zatvorenih

ona dobrotom vlada

 

smjernost  usud

bila jednom ljubav jedna

ostala je cura čedna

žena divna

djevojčica mila

krhka srna

u istini bola

ljubav davnu sniva

 

ne virujte neukom

prorok

nevira ni

 

a ća mu ga znan

nisan kritik

sanjar san

 

samo jubav svuda

radovanje tristeccu

vidim snim

 

 

 

 

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila

 

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

 

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

 

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

bolu sviko sam

 

Zagubljeno pismo

Ljubavi jedina,

nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:

 

– Dragi moj

 

Decenijama nisam nijendoj Princezi dozvoljavao te riječi.

Tugom su snile moje misli,

bojom tuge  slikale nedostajanje.

 

Kad sam od tebe čuo te riječi,

prvo sam se uznemirio,

a onda me obuzelo ganuće

i toliko nježnosti ,

da sam pomislio:

Bože Milostivi,

koliko volim ovu Djevojčicu.

 

Hvala mila.

 

Nisam ti pričao,

ali dugo vremena sam svjestan ,

da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.

 

Kada sam te vidio ,

prozračnu,

malo preplašenu,

sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,

iz koga ljubavi vri,

prekrivenu velovima sanja,

onako nježnu i prelijepu

i naslutio htjenje pripadam ti,

pomislio sam:

 

Žao mi što to ne izgovara,

ovo dijete zaista zna voljeti.

 

Vidio sam ti to u očima , Princezo,

osjetio jecaj u tvom bolu .

Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.

 

Namah sam ti napisao jedno pismo.

Nisma ga poslao.

Zbog mahalske časti!

Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.

Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,

ako mi počne vjerovati.

I kao i obično takva se pisma zagube.

A ta vremena poslije , se ne zbudu.

 

Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.

Nimalo neobično Mila.

Uzbuđenje što sam te prepoznao,

želja da te volim,

da me voliš da mi pokloniš sebe,

da te kradem,

da me bereš,

je učinilo svoje.

 

Danas je pismo  samo od sebe isplivalo.

Valjda je osjetilo da si mi se obratila.

Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.

 

Osjećam , nisi nas zaboravila ,

u vremenu prije i  preko nekog vremena.

 

Evo pisma Krhka ružo,

koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .

Zavolio.

I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.

**

Mila

 

Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.

Prelijepim i bolnim.

Punih Nade.

Čežnje.

 

Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.

Dat ti je život Princezo.

Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,

Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.

Barem ponekad.

Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,

koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?

Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,

i čitati ono nenapisnao.

 

Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,

a opet nedovoljno.

 

Treba ispisati hiljade stranica,

za svaki tvoj veo barem po jedan,

 

pa da budem bar malo siguran ko si ti.

Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,

podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.

Neuki su i zli.

 

Ti si ” kriva ” za to.

Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.

 

Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.

Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.

 

Još manje sudi onome od koga si pobjegla.

Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.

 

On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.

Pravilo gospodstva:

Dame biraju, uvijek i u svemu.

I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.

Čak i kada nenadano odiš.

Nikako i nikada.

To bi bio znak da sam neuk ,

da nisam smio zadržati biće,

koje mi je samo Nebo poslalo.

 

Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.

Mene ni jedna  nikada nije odbacila.

Osim taksistica.

Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,

obučenih kao snovi Malog princa.

U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca

i nježne krhke ruže ,

rasute po nebu rastanka.

 

Znam pustiti Grlice da odlepršaju.

Ka nebu ili đardinu?

To već ne odlučujem ja.

Ja sam , može se skoro sa patosom reći,

decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.

 

Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.

Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,

dok su anđele  još hodale dunjalukom moje duše.

 

Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.

Vjerovao sam im.

I pokušavao.

Prečesto ?

Radovati , milovati i cjelivati  nekog  ,

nikad ne zbori da je to suvišno.

 

Kalendari me riikad  nisu prevarili.

Do tebe.

A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.

Od tada ,

shvatam ,

da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.

 

Treba pogledati u nebo,

prelijepi dan, mirisni đardin

ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.

Možda poviše Latinluka ili

ili u kutku  zadužbine Adeline Pauline Irby,

u gdje je moja mladost u traganju za tobom,

koja ćeš decenijama poslije  dolepršati

na mjesto mojih zločina,

plesala i voljela ,

kao konj ili defin.

Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.

 

Proteklo je vremena i vremena.

Sad više i ne znam kojima vjerovati.

A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.

 

No šta ja o tome znam.

Ja sam samo sanjar.

Ponekad me neka bića toliko ganu,

da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,

i da previše pričam.

Ali ne mogu si pomoći,

prelijepa djevo moja.

 

Noć je svježa,

okupana Mjesecom i zvjezdicama,

utišana tvojim sjenama.

muzika tiho rovari bilom,

sjećanja stižu snove,

a ja se pitam kako se zoveš.

 

Osjećam šapat imena tvoga,

i koje cvijeće od tebe mirise krade?

Baci mi Mila,

kjljuč nagovještaja ,

kako je tebe sada  voljeti,

da ga poredim sa mojim prošlim,

ili mi pokloni  ,

samo jedan  ,

jedini ,

lat djevičanske ljubičice.

** **

Ti ode prije nego ti pismo poslah.

Srećem te svaki dan.

Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,

naši snovi vrteškom života zajedno plove.

Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,

u mom poslijednjem dašku.

 

I znam , bolim te Mila djevojčice.

 

Oprosti meni neukom i neuviđavnom.

Neću da te pitam:

– Gdje si ti.

Znaš!

**

Dopisano

Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,

prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,

i slici okačenoj u njenoj nutrini.

 

I molim vas,

ne recite joj da je volim.

Zasuziće.

 

Takva vam je ona.

Čedna a prelijepa ,

rastancima sklona,

a hodi prozirnim  hodnicima Maksumčetove duše.

 

A

 

 

 

Hvala ti

mila

 

lebdim

A

se tobom budim

 

a

lebdim

mila

 

a

gledam te

usnila si

 

 

a

dušu odmaram

na grudima mi kosa rasutih

ljubav snivaš

 

a

srce svoje tobom radujem

Još si topla

uzdrhtala od trena pređašnjih

 

a

još ti licem

nestašni smješak leluja

damari ti

ispunjeni još titraju

 

a

se uz mene stišćeš

hoćeš i u snu

joj doticaja i milovanje

 

a

te samo prigrlim

nježno

titrajima milujem

 

a

ti mi se prepuštaš

kao dijete kao mače mazno

kad nekom vjeruje

 

a

lebdim

mila

 

a shvatam

tebi sušta ljubav druga

da stidljivo se pomalja

 

a

strpljenja

trebam

da plane

 

a

se mojom ljubavlju zapleše

stopi

obasja dunjaluk cijeli

 

a

lebdim

mila

milina

 

a

topla i jecajuća

rosiš  damare

milina

 

a

ljubav

od koje koža nasrhne

a svaki gen zaigra i nijemi

 

a

čudi

koliko je ljepote u tebi mila

 

a

ja

sretnik

noćima raskošnim

 

a

tvoje kose

milujem

poljubcima

 

a

mirišem

miris djeteta

čudom pitam

 

a

na bebu

na miris čednosti

još uvijek mirišeš

 

a

lebdim

mila

zapanjen bivam

 

a

kako se ona razigrana delfinka

što namah

tren prije

 

a

uranjajući i izranjajući

meni se davala

našoj ljubavi se predavala

 

a

odjednom u nevinost djetete pretvara

Mila moja ja moram

lebdjeti

 

a

oprosti mi

zaluđenom

usne tiho na tvoje spustiti

 

a

šapat poljubcem

da ti sne ne remetim

dušu tvoju dirnuti

 

a

ostani zauviek

čedno dijete

mila molim te

 

a

mi se kao žena vraćaj

svaki onaj put

kada osjetiš da u tebi vatra je

 

a

čežnja za mnom godi

damaru tvom

neugasivi plam ljubavi se opet javi

 

a

da ga ušuškani jedno u drugom

svijamo našim tijelima

tonemo i ronima

 

a

lebdimo u našem svijetu

koji samo iskreno predavanje

ljubav čistu

 

a

prepoznaješ

dobro ti jutro mila

a si lijepe snove snila

 

a ja

a lebdim

a naježen

a milošću okupan

a srastao s tobom

a još uvijek jecam

 

a

sa slasti noći koja mi kao tren sna bježi

moru naših oceana

Tišina i sni