Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo

Alija Sirotanović i novčanica - Forum Klix.ba

Iz drhtavog pera Baška Baše





Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.

Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.

Kako rekao tako i živio!

Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.

“Đes’ ba dinGospo!”

Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.

Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.

Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .

A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .

Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.

U dječačkim danima je prozvan Švabo.

Logično!

Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.

Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!

A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.

Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .

Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.

Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .

Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!

Prizor prvi

U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.

Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.

Scena druga

Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.

Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?

Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.

Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.

Scena treća

Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.

U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.

I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .

Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!

U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.

Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.

Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:

-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?

Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.

-Ma ništa ! – brani se on.

-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.

I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:

-Djevojka?

-Aha … -snebiva se paćenik .

-I …?

-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.

-Pa?

-Nećemo ići.

-Zašto? Predomislila se?

– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.

-A , dakle tako. Kokuzna vremena.

Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.

I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!

Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.

Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !

I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.

Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !

A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.

Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.

Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.

Jagoda Flory – Sefardska muzika

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda. Rođena je 21. decembra 1923. godine u porodici Samuela i Rose (Altarac) Papo u Sarajevu.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Umrla je u SAD 29. 1. 2021. godine.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

Davorin Popović Pjevač – Indexi umjesto rekvijuma

Davorin Popović, 23. rujna 1946. – 18. lipnja 2001

Indexi su u svemu naj naj, u svemu naj .

Davorin Popović je bio pjevač vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više. Ništa više od toga. On je samo to želio – biti pjevač Indexa. Primo inter paris od odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Trio su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević Fadil Redžić Fadiljo.

Septet su osim njih trojice sačinjavali Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtmani Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo, Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri izleta u solističe vode. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikacijskim imenima. On bi se zaista iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popovič čovjek , ljudina je bio iznad svakog razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke. Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plima mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju je posuta na hodočašću onog da sam ja netko, a kome i pad je let.

Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi.

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.” Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi ,  e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea zvanog Čaršija  nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz zagrebačke grupe Drugi način ,  je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

U jednom momentu,shvativši neumitnist života, Maja Perfiljeva ,koja je imala svoj udio u čudesnoj čaroliji zvanoj Indexi, kazala je i kako je zahvaljujući Indexima postala pjesnikinja,i dodala:

– Slušala sam ih opčinjeno. Bilo je to drugačije od svega što sam do tada čula – opisala je trenutak kada je prvi put čula Indexe.

I zaista jesu!

Bili su posebni, sasvim drugačiji i samo svoji, čudesni umjetnici i virtuozi.

Jednostavna konstatacija autora i suvremenika postavljena na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata kaska minimum jednu klasu. Potonje generacije su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni šti su Indeksi i Davorin potekli iz Sarajeva Gerada Čednosti i postali kosmopolitska muzička akademija.

Crno – Tinejeđerske reminiscencije / Crno i boje

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna njena sjena.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave boje.

Bijela boja se asocira s veseljem, svadbom,  nevinosti i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tažimo. Pa ovdje nema crnoga. Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj. Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo i o onom tamnom crnom , što nekim ljudima vlada.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom.

 

A opet , ponekad naružimo tu ljudsku tamu.

Arsen Dedić umro?

 Boje vjernosti i ljubavi
 Noć milosti i sna

 

Ljeta prije pretprošlog stađuna u ovaj vakat pročitasmo : umro Arsen Dedić.

Sada je većtri godine dana od te vijesti.

Svi đematile u Crkvu Svetog Ante , koja se separeiše sa smostanom,  nagrnusmo i zapalismo sviće.

Da smo nešto previše tužni i nismo. Zašto .to će te saznati malo poslije?

Kupismo hejbet dnevne štampe, i ove i one ,da vidimo šta nam o jari  pišu. Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.

Mi u čudu,nevjerici.

Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?

Pa se ispravimo.

Ili ovi drugi nepismeni i neuki  ili oni blentovije i mamlazi. Nema treće.

Nećemo ništa da ih pitamo. Ne bi razumjeli.

Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…?

Kako će ba umrijeti boem i mahalaš ktomu?

Takav vam je on bio. Na vlas.

Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.

Oni se samo pojave, poklonjaju ono što im je darovano.

Kada svoje blistave sehare isprazne , pomisle , vrijeme je da se spi.

Zaspiju, usniju  i tiho odu.

Tamo ih čeka neki drugi svijet,  gdje nema bola, i gdje je sve sušta dobrota, milost i sveobuhvatna ljubav. Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke, njihovi prijatelji i poznanice.

Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem , poetom.

Ne bi trebali. Njima je poklonio najviše što se može pokloniti. Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo, jao dugo noći uz vino i gitare.

Ona plavetna,  krhka  diva  može tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati , do onog dana kada bude vrijeme da i ona  spije, usnije i ode.

Nismo ni mi najradosniji, ali tužni sigurno nismo.

Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge ,da pokriju naše svijetove tuge.

Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli , da je  još neko vrijeme , mogao  dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.

Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara , Brzim preko Bosne , do Sarajeva i Čaršije , na vino i gitare.

Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač, dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih . Sa nama su , ali  tren prije , pošli su da spiju, pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.

 Mogao je Arsen Dedić , pjevač ,  još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom , šjorinama, bepinama, frajlama i nadalinama , mutiti jaja i pjevati.

Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar, klavir muzikom  još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu , gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:

Ova dvorišta puna neba i ptica

Uđu ko muzika stara

Nekad duboko u nas

I tu uvijek ostanu.

 

Arsen Dedić , čovjek  , je bio jedno od  predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.

Uz dužno poštovanje , neka naša druga dvorišta , Davor i Kemo poručuju,

Arsene ,

Potraži nas u predgrađu.

Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca  i  Četiri stađuna ,

zagrljaj  nježni,

 

S rukom za ruku sa četri stađuna

Ko će izdurat , do kraja gazit?

 

Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi , tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima  nedostaje prijateljski stisak njegove časne  ruke.

I oni nama –  Arsen Dedić umro.

Joj blentovija , ljudi mili.

Slava ti prijatelju naš.

 

 

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

U velelepnoj Gradskoj vijećnici u Sarajevu
u jednom od najljepših i najreprezentativniji objekta Grada ,
građenom u pseudomaurskom stilu, je večeras  2.Marta/Ožujka 2018. u 19 sati otvorena :

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

Tom prilikom upriličena je izložba:

Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju

Autora Velida Jerlagica u saradnji sa Historijskim arhivom Sarajeva i Viječnicom

Aula prekrasnog – obnovljenog zdanja ,
iskrila autentičnošću i milošću,
spajajući ljude i vijekove .

Isa-Beg Ishaković osnivač „modernog“ Sarajeva ,Grada čednosti , je zaslužio malo više medijske i svjetovne pažnje.

Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
+3
Fotografija Hajre Šabanadžovića.      Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.

Peti korpus

21.10.je  godišnjica osnivanja Petog korpusa Armije BiH.Prošlo je dvadeset pet godine.Nikad nije kasno ispričati neku riječ o dobrim stvarima koje su se dogodile Bosni.

Djelovao je u potpunom 0kruženju i izolovan od ostalih hrabrih djelova Armi9je BiH ,kjoji su već šest mjeseci odoljevali genocidnoj zvjeri.

Osnivanje je došlo u pravi čas; da malo odmakne pažnja koljača sa ostalih ratišta kojim je trebao bilo kakav predah.

Peti korpus pod vodstvom Atifa Dudakovića je ispisao slavne stranice u Zlatnom dnevniku Armije BiH.Dnevnik su ispisali ljudi koji su nosili imke Boga Jedinog u duši i ime Bosne ,jedine u srcu.

Jeseni 1995. Peti Korpus je krenuo da skrši i obezglavi glavu đavoljeg sluge. Čizmom joj nagazio vrat. Mentori ne dadoše i dadoše nalog da se heroji zaustave. Neke poslušne minderpuze opozvaše heroje i ioni zastadoše neobavljenog posla.

Nisu trebali stati,Atif nije smio zaustaviti heroje.Imali su nebesku pomoć.Nevidljivu ali moćnu.Hiljade Meleka su unosili strah u srca kukavičkih koljača.Oni su bježeči ko prljave kučke za sobom ostavljali kužni bazd vlastite nemoći i izlučevina.

Da je Peti kjorpus završio svoj posao priča o Bosni bi završila po Božjoj pravdi.

Peti je dobio nalog sa Neba , poslata mu je sva potrebna pomoć. Hrabrost, žestina i meleki silni što sz krvoločnoj zvijeri nanosili sve zamkekukavičluka i bijede.

Poslušali se neke sumnjive kreature i nisu do kraja ispunili svoju misiju. Žao nam je reći ,ali neispunjenjem Božje nakane oni nisu postali sila nebeska i ne smijemo je tako zvati.

To je hula.Tako neuki ljudi vide ono što ne smije tako vidjeti.U Svetoj knjizi je jasno označeno šta je vojska nebeska.I stvarna i figurativna.

Peti korpus je samo dio herojske Armije BiH koja je četiri godine odoljevala,krvarila i ginula za svoju čestitu Bosnu zemlju Božje milosti.

Zaključno slovo o Povelji Kulina bana

U prošloljetnim pomen  tekstovima o Povelji Kulina bana   smo zamijetili da neki žele da se u Bosni ustanovi dan povelje.

U našem  tekstu o Povelji,koji je upravo danas osvanuo na našoj stranici nismo komentarisali prijedlog o danu povelje iz više razloga.

-Nije se uklapala u kocept našeg pismena,
-Nije se uklapala u estetiku i sveukupan umjetnički dojma našeg pismena
-Iziskuje vokaciju koju je naš prethodni tekst sasvim ograničio
-Prijedlog nam se činio potpuno netaktičnim i pomalo provokativnim

Pomisao na prijedlog da povelja ima svoj dan u prvi mah ne izgleda sasvim loše. Međutim takav prijedlog bi moglo izazvati burne negativne reakcije i lavine prijedloga za usvajanje nekih dana kojima bi se slavilo nešto drugo. Sve to bi vodilo u novo nerazumno klupko podjele, netolerancije i mržnje. Toga već previše ima.

U Bosni ih ima koji ne vole Bosnu i sebe ne smatraju Bosancima. U Bosni ima onih koji mrze Bosnu a ona im domovina htjeli to oni ili ne. Mrziti svoju domovinu je u Boga Silnog jedan od najvećih grijehova. To je isto kao ne voljeti majku koja te rodila. Takvo nepoštovanje prema domovinu iskazuju samo bezbožnici i zločinci.

U Bosni ih ima koji lažu da su bošnjaci i pljačkaju Bosnu i njen narod i izgladnjuju ga. Sebi kule i dvore prave, a ništa u pržun neće odnojeti. Nek pitaju očeve.

Pogledajte oko sebe i znaćete koji su to. Utovljeni kao uškopljeni hajvani. Razrooki bez strabizma jer ne mogu ljude u oči pogledati zbog silnijeg zla koji počiniše. Skoro da su jednoruki. Jedna ruka,lijeva im je oduzeta. Druga desna ruka im je znatno produžena i kanđe ima.

Uprincipu to su oni koje narod ,raja i pučanstvo zovu gladna fukara.

Bez obzira šta Bosanci mislili susjedi sve njih karakterišu kao glupe i primitivne bosance. Neka susjedima to služi na čast koje nemaju. Izgubili ih u genocidu i klanju ruku svojih.

-Kad su toliko pametni i časni što ne napraviše svoje neke povelje koje bi mar malo ličile na ovu Našu Bosansku Kulina bana Povelju?

-Kad su toliko opametni i časni zašto trunu po Hagu i zatvorima svijeta i bivaju obilježeni kao genocidni narodi?

-Kad su toliko pametni i časni zašto otvoriše genocidne klaonice i stratišta tipa Jasenovac,Sarajevo, Srebrenica,Drina,Sava i Bosna?

-Kad su toliko pametni i časni zašto dozvoliše da ih svijet identifikuje sa nacistima i Hitlerom, hunima i barbarima, mesarima i krvolocima?

Nama ne trebaju ni odgovori ni komentari. Pitanja su hipotetička, tek zbog potpunije slike o susjedima i njihovim sluganima u Bosni i zato što sve takve humanoidne kreature ne zaslužuju ništa drugo osim sudbine koje su oni drugima određivali.

Ti zločinci i zvjeri imaju svoje ekspoziture zla u Bosni. Prepoznaćete ih : oni prange i gusle jašu i na obraz i  grudi zvjerinje pašu.

Mi nismo sudije i mi ne sudimo. Mi samo upiremo prst u ono što je istina i što se dešavalo i dešava.

Kada bi se uveo dan slavljenja Povelje svi oni kojima je Bosna mrska bi tražili svoj :

-dan deklaracije,

-dan hanefija,

-dan načertanija,

-dan memoranduma,

-dan šahovnica,

-dan kokardi,

-dan šerijata,

-dan ustaša,

dan pijanih salveta,

-dan četnika,

-dan genicida,

-dan konc logora,

-dan krvavih jama,

dan pljačkaša,

-dan ” iz i ilmija ” ,

dan ubica,

dan silovatelja,

dan zvjerinja…

Malo bi im bilo 365 dana.Morala bi se izmisliti godina sa preko tisuću dana.Tada bi se u Bosni neprestano slavilo, dijelilo, zlo prizivalo, klalo i ubijalo od gladi umiralo.

Uostalom zločinci uz pragnge i guslo te dane svakodnevno slave.Tako im njihova časnost i humanizam nalažu.

Ne ide to tako i nije to dobro. Zato Povelji ne treba poseban dan. Ona je duboko utkana u historiju, povijest i istoriju čovječanstva. Ona je sebi obezbjedila vjčnost. Koliko znamo to je nešto malo više od jednog dana godišnjeg slavlja.!? Samo treba raditi na njenoj potpunoj valorizaciji.

Odboru za dodjeli Nobelove nagrade i Ujedinjene nacijama smo proslijedili prijedloge.

Ako u tim isntitucijama ima imalo humanizma, časti i iskrenosti njihove odluke moraju biti pozitivne. Ako ne budu? To će više govoriti o njima nogo o Povelji, Kulinu Banu i Bosni.

Mi smo ukazali na neke njene neistražene dubine i suštine. Humanizam, tolerancija, mir, prijateljstvo i dobrobit među ljudima koji povelja nudi je daleko iskrenija i čestitija od licemjerne i besplodne povelje UN. Jedna rezolucija kojom bi se preslikala povelja bi svjetskom miru pridonijelo više nego hiljade već donešenih a toalet neproduktivnih odluka UN.

Bosni su potrebniji neki dani koje bi svi njeni građani slavili a koji se mogu izvući iz poruka i pouka povelje Kulina bana.

-Dani tolerancije, –

-dani suživota,

-dani mira,

-dani poštenja vlast0držaca

-dani sitih,

-dani slobode,

-dani blagostanja,

-dani prosperiteta,

-dani međusobnog razumijevanja,

-dani praštanja

i možda onaj najbitniji praznik:

Dan Božje ljubavi i milosti.

Taj dan bi trebao trajati  365 dana kako je od neba zamišljeno..

Kada Milosrdni Božanski dah zaposjedne ljude ne trebaju im nikakve povelje i nikakvi posebni dani slavlja.

Svaki dan postaje dan blagodati, radosti i ljubavi . Bosna ne traži i ne treba joj ništa više. Sve ostalo će se samo posložiti.