In memoriam – Dubravka Grgić

slika

 

 

 

 

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

 

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću i  sjetom sjećamo njenog ponosnog lika kako brodi našom mahalom , ka našoj šloči.

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  statuu, zvanu Afrodita na početku sarajevske  ulice Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila profesorice Dubravka Grgić.

Bobovac i Bijela tabija – dvije sramote i dvije ode Bosne ponosne

 

Bobovac i Bijela tabija – dvije sramote i dvije ode Bosne ponosne

 

 

Bobovac i Bijela tabija –  dvije svetinje   Bosne ponosne.

Obnavlja se Bijela tabija. Zidanje Skadra na Bojani.

Od Bobovca napraviše neuspjelu planinarsku šupu.

 

I jedna i druga sramote.

I jedna i druga ode.

 

Jad, tuga,čemer i sramota. Tolika sramota da je svakog Bosanca stid onog drugog pogledati. Više se i ne gledaju. To je toliko sramote da se neće oprati dok je Bosne.

A najvjerovatnije “oni”  ne žele onu našu Bosnu. Sigurno je da oni i dalje kroje “neke svoje” Bosnice.

Bijela tabija je u osmanlijskim vremenim bila jedan od sastavnih dijelova vratničke Tvrđave. Služila je kao zatvor (zindan, pržun) i stratište Bosanaca. Bez obzira na vjeroispovjet i greške, dokazane ili nedokazane, tu se glava gubila.

Bijela tabija je i glavno bosansko gubilište bila. Gajtan svila je tu presiđivala. Više nevinih nego krivih progutala. Jest da je na vratničkoj tabiji smrt ljepše i čistije izgledala. Pametni turci bili.

Nema kame, sjekire tupit, macole brusit. Nema barut, puške trošit. Hem trošak, hem dever. A i mnogo ljudi čuje i zna. Što manje svjedoka to bolje. Jedan hamal, jedan dizdar, dva stražara i svilen gajtan.

Ne treba ga ni metar, a tanak ko neka dlaka. Nema peksinluka krvi, fleka, koje se ne mogu oprati. Osim onih koje na čast padnu.

Sada se pod patronatom Zavoda za planiranje i izgradnju grada Sarajeva vrši opsežna rekonstrukcija i mermerno uljepšava i ukrašava Bijela tabija. Daje joj se sjaj, dimenzije i izgled koji nikad nikad nije imala.

Laika podsjeća na nešto što bi moglo biti iz osmanlijskih vakata, stručnjaci arhitekti i historičari se smiju, ali ne smiju obznanit svoj sud. Boje se, jer znaju ko stoji iza zavoda i gradnje. Mi budale ne znamo zato se i javljamo.

To postavlja pitanje sredstava ua izgradnju, ciljeva i svrhe ponovne izgradnje i ” rekonstrukcije ” historijskih ruševina. Nismo arhitekte u arhiteketonskom smislu,pa se tu stvarno ne trebamo praviti budale. Ali i kao laik vidim da nema veze sa vratničkom tvrđavom i stratištem.

Bobovac je sramota za Bosance i Bosnu. Ova vlast se odriče korijena koji Bosnu čine Bosnom.

Bobovac jedan od glavnih oslonaca Bosanske opstojnoti i njene časti. U Bobovcu stolovali mnogi bosansnki banovi i tri poslijednja bosanska kralja. Bobovac je pretvoren u ružnu planinarsku šupu. Hiljadu običnih planinarskih domova širom Bosne izgledaju bolje od Bobovca.

Koga briga za Bobovac i bosanske banove i kraljeve.Kroatjance i Srbalje sigurno ne.Joj dobrih pojmova za  stihovati.Oni niječu Bosnu i Bosansku prošlost.Oni se mole da RUmprofor greškom baci napalm bombu na Bobovac.Amerima se to dešavalo,ne bi im bilo prvine.Njima se te greške mogu „slučajno“ desiti.Samo platiš i to je to,zapalio se planinarski ćepenak.Šta je jedna napalm bomba naspram dvije atomske.Atomćić mali.Tada se ništa ne bi moglo rakonstruisati i priča o prijestolnici bosanskoj Bobovcu bi zauvijek bila zakopana i završena.

Treba bolan troglavata vlastelo prvoBobovac na noge postaviti,pa onda svaki banski i kraljevski stoni grad,jedan po jedan popraviti,obnoviti,restaurirat i ukrasit.To bi radili časni i pošteni ljudi koji u Boga jedinog vjeruju.A viđamo svu trojicu kako o čestitim praznicima u prvim redovima glavnih bogomolja k'o fol skrušeno glave saginjete.Licemjerje to preočito,da bi se komentarisalo.

Ima ih sva sila takvih Bosanskih zdanja koje treba popraviti i na staro vratiti.Ne zna se jkoji je ljepši!?Ako treba i prodat,nema veze.Ali kupca dekretom obavezati:Nikad ničim u svetinje ne barkat.

Bijela tabija komad podzida napriliku,meitsko mezarje nevinih ispod,kosti im građevinari razgrću.Vidi se lijepo Bijela tabija se završava.Ne za prodaju,već za se preuzimanje sprema.

Neka ,velim tako i treba.Sve na svoje mjesto treba pristavit i stavit .Valja sve podavljene , ubijene i uznemirene duše umirit.Ima tu i džina,oni se kače za takva mjesta.Velik je to posao,a samo neko bogat,ko je nevjernik,se sa tim može borit,ali ne i izborit,to garant.Ne pomažu tu ni IZ ni hanefijske sihire ni fetve.Jok nikako.Duhovi podavljenih,nasilu prekinutih života su veoma ljuti,nekad nasilni,a nekada mogu biti i smrtonosni.Ljutite duhove i džine ne valja uznemiravat ili dirat.Najviše vole nemoćne,žene i djecu.Ka jednom dohvate ne pušćaju više.Spotaknuta osoba kopni,vene,suši se i samo selidba pomaže.Nekad i za to bude kasno.Uh,nalet čovjeka bilo od takijeh mjesta.Vi mislite ne bi to austro-uzgar,bivši kralj ili komunist renovirali da je to moglo na dobro izaći!?Jok bolan bježali oni do Bijele tabije ko Miloš Obilić ili Marko Kraljević od Kosova.Ne znam koji od njih,a možda i obojica.

Onom glavatom trojstvu  je po pitanju Bobovca je sve jasno,oni nisu Bosanci i neće ništa poduzeti.

Onaj jako poglavati sa naočarama,sa sanu skicama u srcu spava.Ako mi ne vjerujete;otvorite mu srce i načrtenije će se ukazat sad,pa sad.Krvavo,jako krvavoali čitljivo.Srca nećete naći i načrtanije se pretvorilo.

Ona robijaška neosuđena sijeda glavurda,onaj da može negdjebi se onoj kitačkici zavukao.Ona nije Bosanka,vidi joj se namah,sva nekaka nasukana i nadrkana da prostite.Dobro,izvinite mogo sam reči sva nekaka drčna,to biva ko ljepše,ali nisam,izletilo.Šta ja tu sada mogu?Ne mogu sad vratit riječ.Nema kod mene ono nešto uradiš pa poližeš.E ovo zadnje sam izveo par ekselans,iako sam moro ja ružnu riječ nisam pomenuo.A nedokazani čovjek lopovluk srca nema,tako se čini.Nemojte provjeravati.Vidi se,usne ne rastavlja.Jal’ kuveta nema,jal’ mu srce koje nema ne pumpa dobro.

Ona treći riđobradi i nema bošnjačke korijene.Meni to nije bitno jer nisam bošnjak,ja sam Bosanac.On svom zavodu nalog za gradnju Bijele tabije dao.Nešto me krenulo,nema onih prostačkih fula.

Članovi troglavatog podaničkog predsjedništva od krvavog rata 1992.-1996.-2015. su uvijek jedan kroatjanac,jedan srbalj i jedan Izetbegović.Riječi dušu dale za stiha i rime,ovo su moje riječi ne Debine.Ne računamo onog 50 maraka matičara. Jednom pedeset maraka matičar uvijek 50 maraka drvonoša.Ime mu već zaboravili.Ne možemo mu reći ni rahmetli, nikad nije bio rahmetlija.Gdje ćeš bolan biti rahmetlija od 50 maraka?A i sada mu zasigurno nije lako.Meni vruće.Kavazoviću takođe,ali njemu je lako on se svoje kišne dove dohvatio pa se njome hladi..Sve se nešto pitam kako je sad dole.Niko da javi.Tako kontam o tim vrućinama i okrećem se da li me neko od konzilija sluša.

Gdje ćeš ti tu naći Bosanca,koliko god troglavatih hajvana kroz zbor prošlo.Nemojte vi meni sada kredibilitet,mržnja, tolerancija.Jel bilo hajvana u zboru ?Jest!Jel bilo blentovija među troglavitim?Jest!Nećemo sada nabrajat.E to bi bila netolerancija i netrepeljivost,reći konkretnom čovjeku ti si hajvan ili blentovija ili obadvoje zajedno.

Evo kad bi sada reko ima li razrokih uškopljenih hajvana što se od sala ne mogu vući vi bi frku zadigli.

A ja juče na  Radio Sarajevu ba portalu pročitao  da je 13.ooo sarajevskih podebelih kerova uškropljeno.Ne tim riječima ali na isto mu dođe.Jal’ ti sterlisao il’ uškropio ostadoše psi i kuje bez ponosa svojih.I to je kažu ekološki i još se hvale se time.

Volio bih da psi samo na jedan dan zavladaju pa vas uškrope,makar se i mene greškom dohvatili.Iako nevin zaslužio bih to.Ne mogu stati na put ekolozima i drugima koji zlo odobravaju i čine.

Otfikare vam ili podvežu nešto da osjetite koliko to boli.Pa bez bez potomstva i zdravog seksa ostanete.Vi mislite da hajvan nema misli i osjećanje.Za ono seksa nemate nije vas ni briga.kako bi bilo da vas uškrope

Svi ostali portali to kasnije prepisali i na svoju stranu natandarili.Kontaju što'š ti toplu vodu izmišljat  kad možeš ćopit ili prepisat.Mudri Buvar i Pekiše,sve predvidjeli.

Ako hoćete da se sa vama suglasim,a vi meni fino navedite šta su te poglavate troglavate kreature za Bosnu,za njenu dobrobit učinili,osim što su narodu krv na slamku pili i toliki novac oteli.Dvije su Bosne mogle obnoviti i vas cijeli narod dobro nahraniti i još u trezore ostaviti.

Ne tražimo puno samo nek mi neko,bilo ko,jedan jedini čovjek navede koje su to dobro glavonje bilo kome,osim sebi i svojima učinili?Ne mora biti ni množina.

Kviz:Jedan glavonja,jedno dobro.

Znamo da se neće se niko javiti.Svi šute već dvadeset godina.

Za naš kredibilitet  nemojte brinuti,mi smo ga pokazao kad treba i kome treba.

Ja vas evo jasno i glasno pitamo :

„Odgovorite nam gdje je vaš“

Govor mržnje,netolerancije itd i etc.je samo način da se ljudi ušutkaju,da se boje progovoriti istinu.

-Ne može nama niko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a biti autor ili koautor 6 miliona jevreja ubijenih u tri –četiri tuš cikolon-B barake.

-Ne može neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji  a nestajati „urođenike“ dvije Amerike.

-Ne može  neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a sa dvije bombe atoma nestati milion ljudi.

-Ne može  neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a nestajati pola nevine Afrike

I pride onih 1o miliona  mrtvih Kongoanaca vlasništvoBelgijanca Leopolda  i 10 miliona rekvizit šaka odsječenih sa živih ljudi.

– Ne može neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a istovremeno i dalje porobljavati i ubijati čitav svijet.

-Nemojte vi nama  govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a 42 mjeseca na Tv horor sapunici svijet gledao:kako ubijana su djeca,žene,narod Bosne,Bosna i Grad čednosti.

-Nemojte vi nas učiti o mržnji,toleranciji i demokratiji a 10.000 ljudi,žena i djece je lomačama, maljevima, drvosječkim sjekirama,bratskim kamam i bombama u jednom danu poklano.

Imaš punoglavce,rodi se katkad i dvoglava zmija,ali troglavati zbor to je izum „umova“. Troglavci i mentori uporno donose zakone kojim hoće da nas nauče šta je što i dam zabrane da istinu govorimo.

Jad do jada.Bijeda duha i duh bijede je to.Oni to ne sakrivaju već i dalje našu Bosnu,Zemlju Božje Milosti , naš Narod Njemu Jedinom predani i naš Grad Čednosti rastakaju,polako nestaju i ubijaju.

Neće im to na dobro izaći.Mi smo  usamljeni,slabi i nemoćni ,ništa im ne možemo.

Tješi nas,ima Jedan Silni sve zna i može.Njega se bojte ako razuma imate.

Naš jedini grijeh je bezrezerva ljubav prema Bosni,Sarajevu,njenom iskrenom,čestitom i poštenim narodu.Njih nam nemojte dirati.

Naše srce krvari, um je sleđen, krv više ne kola,ni zraka više nemamo,samo damara krik što vrišti do neba do Boga Jedinog :

Ne damo  svoju Bosnu,ne damu svoj Narod i ne damo svoj Grad  ,smiluj nam se Bože Milostivi i oprosti nam  grijehe naše.

Kod nas nema religija ni prve,ni druge,ni treće,ni četvrte diktatom nametnutom smislu.One lažu.

Kod nas ima samo Jedan Jedini Bog.

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

 

 

 

Modra rijeka 1        grad čednosti    Bosna

Mogli smo se družiti sa Serjožom.Bio bi pravi konzilijaš,bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama.On svjetlokos i nervičak;zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani i čarobne žene koje koje ćemo izdati.

Ne sada ,već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali,i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnio. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Imao je još mnogo ljubavi u sebi za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čari.

Taman što je krenuo u novi juriš, dežurni žbiri revolucije ga preklaše.

Od uha do uha.

Istina je,revolucija ubija i guta  svoje borce , svoju čedno djecu.

E, naš dobri ,naivni Sergej Aleksandrovič Jesenjin.

Vrijeme nikad nije za revolucije. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli.

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. Manje druženja ,  više je  pjesama o ljubavi i milosnicama naših srca.

Svi Vi  ste oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.

 

Ipak shvatili smo grešku, jer:

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje,Dankanove i naših Grlica

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost spava

a uz  muziku se sanja

o ljubavi i Vama

 

Tako nam je Mile moje.

Bez vas života nije.

 

 

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše/ Pomen o Serjoži

Afroditina čarolija 

Afropditine čarolije

 

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

 

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

 

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

 

  snovi-o-zeni

Snovi o ženi

 

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

 

Modra rijeka 1

Modra rijeka

 

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

 

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandroviča Jesenjina.

 

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

 

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

 

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

 

A noćas …

A noćas  ako sluša nek ćuti bol …

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.

 

Neadresirana pisma roditeljima

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.