Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo

Alija Sirotanović i novčanica - Forum Klix.ba

Iz drhtavog pera Baška Baše





Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.

Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.

Kako rekao tako i živio!

Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.

“Đes’ ba dinGospo!”

Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.

Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.

Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .

A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .

Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.

U dječačkim danima je prozvan Švabo.

Logično!

Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.

Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!

A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.

Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .

Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.

Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .

Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!

Prizor prvi

U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.

Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.

Scena druga

Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.

Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?

Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.

Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.

Scena treća

Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.

U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.

I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .

Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!

U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.

Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.

Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:

-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?

Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.

-Ma ništa ! – brani se on.

-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.

I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:

-Djevojka?

-Aha … -snebiva se paćenik .

-I …?

-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.

-Pa?

-Nećemo ići.

-Zašto? Predomislila se?

– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.

-A , dakle tako. Kokuzna vremena.

Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.

I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!

Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.

Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !

I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.

Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !

A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.

Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.

Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.

Bookmark the permalink.

Komentariši