Arsen Dedić umro?

 Boje vjernosti i ljubavi
 Noć milosti i sna

 

Ljeta prije pretprošlog stađuna u ovaj vakat pročitasmo : umro Arsen Dedić.

Sada je većtri godine dana od te vijesti.

Svi đematile u Crkvu Svetog Ante , koja se separeiše sa smostanom,  nagrnusmo i zapalismo sviće.

Da smo nešto previše tužni i nismo. Zašto .to će te saznati malo poslije?

Kupismo hejbet dnevne štampe, i ove i one ,da vidimo šta nam o jari  pišu. Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.

Mi u čudu,nevjerici.

Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?

Pa se ispravimo.

Ili ovi drugi nepismeni i neuki  ili oni blentovije i mamlazi. Nema treće.

Nećemo ništa da ih pitamo. Ne bi razumjeli.

Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…?

Kako će ba umrijeti boem i mahalaš ktomu?

Takav vam je on bio. Na vlas.

Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.

Oni se samo pojave, poklonjaju ono što im je darovano.

Kada svoje blistave sehare isprazne , pomisle , vrijeme je da se spi.

Zaspiju, usniju  i tiho odu.

Tamo ih čeka neki drugi svijet,  gdje nema bola, i gdje je sve sušta dobrota, milost i sveobuhvatna ljubav. Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke, njihovi prijatelji i poznanice.

Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem , poetom.

Ne bi trebali. Njima je poklonio najviše što se može pokloniti. Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo, jao dugo noći uz vino i gitare.

Ona plavetna,  krhka  diva  može tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati , do onog dana kada bude vrijeme da i ona  spije, usnije i ode.

Nismo ni mi najradosniji, ali tužni sigurno nismo.

Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge ,da pokriju naše svijetove tuge.

Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli , da je  još neko vrijeme , mogao  dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.

Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara , Brzim preko Bosne , do Sarajeva i Čaršije , na vino i gitare.

Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač, dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih . Sa nama su , ali  tren prije , pošli su da spiju, pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.

 Mogao je Arsen Dedić , pjevač ,  još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom , šjorinama, bepinama, frajlama i nadalinama , mutiti jaja i pjevati.

Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar, klavir muzikom  još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu , gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:

Ova dvorišta puna neba i ptica

Uđu ko muzika stara

Nekad duboko u nas

I tu uvijek ostanu.

 

Arsen Dedić , čovjek  , je bio jedno od  predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.

Uz dužno poštovanje , neka naša druga dvorišta , Davor i Kemo poručuju,

Arsene ,

Potraži nas u predgrađu.

Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca  i  Četiri stađuna ,

zagrljaj  nježni,

 

S rukom za ruku sa četri stađuna

Ko će izdurat , do kraja gazit?

 

Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi , tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima  nedostaje prijateljski stisak njegove časne  ruke.

I oni nama –  Arsen Dedić umro.

Joj blentovija , ljudi mili.

Slava ti prijatelju naš.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši