Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?
pB
Duboka tama
koja razodijeva nebo
i prodire do zvijezda svojim prstima
duboka tama
gdje jednostavnost vatre gori
u daljini
daleki svjetovi
otvaraju svoje tajne zakutke
i obličja su korita rijeke
prvotnih izvora
pjevajuća svjetlost rijeke
a tvoje grlo je vodena tišina
moje grlo je od dalekih vatri
Noć isto dopire do tvojih dubina
a tijela
pretvaraju se u svoje tajne minerale
tijela su žudnja
u jednostavnosti vode
u sjeni usta
ili od iznenadne zvijezde u rukama
iz daljine?
Iz obzira?
Iz ničega?
Iz čega su ljudi
iskovali prvu vatru?
To runo što se s kovrdžama sliva!
Ti uvojci puni nehajne arome!
Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –
Sećanjima što ih tvoja griva skriva
ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.
Azija, Afrika, prašume, ljanosi,
svet jedan daleki, jedva postojeći,
živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!
I kao što neke muzika zanosi
rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!
Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka
onesvešćuju se usled klime žarke,
nosite me, kike, ko val hitra skoka!
Iz tebe, iz mora crna i duboka
naziru se jedra, veslači i barke:
Brujna luka, gde bi duše naše pile
u obilju boje, zvukove, mirise;
Gle, lađe, klizeći po moru od svile,
dižu moćne ruke, da bi zagrlile
nebo u kom večna toplota širi se.
Duh moj u okean crni neka zađe,
Sretna nova Godina
Autor Vedad Đabanadžović
Lazaru
vedrim vremenom zamoren prerano
čekao si neveru ludi tren
kamen da se sa stijenjem zavadi
i tebi u prah zaleti
tebi je jeidnom
u ruci čežnjivo
iščekivalo dlijeto
zbnalo je nevrijeme šta čini
kada ti je pod prst željan skotrljalo
parče bijela mermera
ni pogled prvi nije klonuožprepozanste se ti i kamen
u tili čas
smiren prikrade se talas
vreo vaš zagrljaj da osmotri
o silni da na njemu uči
“Alah il alah!” hori se s munara
S vrha Carine pa do nakraj Luke.
Akšam. I hrpa znojnih izmećara
Ispušta krasnu iz žuljave ruke.
Hitno iz niskih odlaze dućana
I pravoverni na česmi mošeja
Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana
Sevlija, guču kumre.
I dok s leja
I sofa miris alkatmera veje
I obasipa pendžere i streje,
I svud se “Alah” razleže, i čista
Neretva šumi kao bajka stara:
Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para
Kô prelomljeni zlatni obruč blista.
Maza – Zbunjujući saobraćajni znaci
Autor
Vedad Šabanadžovič
Kuda ćeš sama ti što si htela
samnom svuda?
Kako ćeš ležati toliko bela
posred blata?
Kuda ćeš u tamu ti golubice
umiljata?
Mnogo je na svetu devojaka
tebe nema.
Mnoge su devojke na svetu lepe
kao ti nisu.
Mnoge se slatko i blago smeju,
tvog smeha nema.
Svima će opet doći proleće
tebi neće.
Svi braće ponekom cveće što cvate,
ja ne za te.
Sunce će mlado svakom sjati,
tebi neće.
Svak će ponekog na igru zvati,
Ja tebe neću.
Svak pesmu u srcu ponekom sprema,
tebe nema.
Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.
Ovo su
slatke djevojke
koje odu na premijere
naviknute biti eho,
pripremljene biti mali okrugli kamenčić u srediđtu
dodirnut u koncentričnim krugovima
dok se valovi razmiču dalje i dalje na pučinu.
To su djevojke
sa kožom glatkom
i dušom još glatkijom
bez asimetričnih uglova.
pB