Category Archives: Umjetnost

Na konja! srce burno reče;
poletjeh skoro isti tren.
Ljuljuška se već zemlji veče,
gorom se plela noćna sen;
ramena hrasta-ispolina
već zaogrnu maglen skut,
iz žbunja gledaše me tmina
stotinom očiju uz put.

Mesec se mutni tužno njih’o
zasjevši na oblačka hum,
mahaše vjetar krilom tiho,
stravičan slušah njegov šum;
noć čudovišta bezbroj stvori,
al’ bodra radost svlada strah:
o, kakvom vatrom krv mi gori!
U srcu kakav je oganj plah!

Spazih te i tvoj pogled mio
ozari svaki damar moj;
svim srcem tvoj sam bio,
svakim sam dahom bio tvoj.
Proljećni rumen ćutat  je lako
obavijao tebe snenu svu,
pa nežnost za me – Bože! Kako,
čime zaslužih sreću tu?

Al’, avaj! mlado sunce sinu,
rastanak srce steže tad:
u poljupcu ti pih milinu,
u oku tvome čitah jad!
Ja podjoh;jadan bolom skoljen,
pratio me pogled tvoj:
pa ipak, sreće biti voljen,
sreća je  voljeti, Bože moj!

Između zubaca jedne zamke

Noga je ostala lisice bijele

A kapi krvi po snijegu

Kapi krvi lisice bijele

Kao tragovi ostaju ostaju po snijegu

Tragovi lisice bijele

To ona bježi na tri noge

Pod zracima zalazećeg sunca

I dok tako bježi nosi u zubima

Jednog još živog zeca

Svaka tvoja reč,

u meni je do pesme porasla

svaka tvoja reč.

Svaki tvoj dodir,

u meni je do zagrljaja porastao

svaki tvoj dodir.

Naš slučajni susret,

u meni je do života porastao,

naš slučajni susret.

Sve što mi se zbog tebe dogodilo,

kao očarano živi u meni,

i čini se , neće proći

sve što mi se zbog tebe dogodilo.

I volela bih

da te tek sada volim prvi put

Volela bih da ne verujem

da će mi srce za tobom proći

kada budeš jednom otišao

Autor

Hajro Šabanadžović

počinju bračne svečanosti
ljubavni krici detlića liče
na udaranje po bubnju
umetnost sviđanja je beskrajno
raznolika

divlje se patke zaručuju
u novembru
događa se tako
da se jata putnika
doletelih čak iz rusije
nađu sa starosedeocima na istim
jezerima na il-de-fransu
i tada dolazi do velikih ljubavi
praćenih tragedijama
i ogovaranjem

76

Ushit je – kada duša kopna

Na more otputuje –

Prođu se kuće – i predgorja –

Duboka Vječnost tu je –

U planinama, ko mi, rođen

O da li mornar poima

Koliko pjanstva božanskog

U prvoj milji van kopna ima?

Budi u meni kao vječna kob bezbojnog vjetra,

Nikako  prolazne stvari koje su – radost cvijeća.

Uzmi  me u ljutoj samoći tamnih hridi

I pepeljastih voda

Nek bozi o nama nježno zbore u dane buduće

Sjenovito cvijeće Orcusa da te se sjeća.

pB

***

Laka. Ciganski gorda
Glava joj zabačena.
S teksasom uska bedra,
Grud jedva naznačena.

Curetak, kevica, dočim
Kako je pogled zelen! –
Malo kose joj oči
Da je već žena vele.

Tu preti dubinom more,
Budućih bura odsev…
S tamnom kožom se spore
Pšenični prelivi kose.

Za leđima joj dva krila –
Nad tlem će prhnuti, laka…
Četrdeset prve zar bila
To od nas nije svaka?

<1945>

Pjesnik poljem ide. Gleda i, bez riječi,
Divi se; i sluša: lira u njemu zveči.
Videć gde dolazi, cvjeće pred kojim
Rubin tamni, cvjeće koje bojama svojim
Sjaj potamnit može repa paunova,
Cvjetići od zlata i modri cvjetići mali
Dočekuju njega lica misaona
Il koketna, i vratom dok su njihat stali,
Ko da stoji cika: „Gle nam miljenika!“
Pun svjetla, sjene i žamora živih,
Puk veljih stabala, koji u šumi živi:
Svi ti starci: tise, lipe i javori,
Časni hrasti, vrbe s borama na kori,
Brest s crnim granjem: teški od mahovine,
Ko ulemi kad se pokaže muftija,
Onome, što ide, dubok poklon čine;
Glava od lišća i brada od bršljana se svija
K zemlji. I dok čela sjaj mu promatraju,
„On je! Sanjar!“ ide Šapat po vaskolikom gaju.

Znam da je kraj; al’ te ko san

s portretom nosim ja i sad:

Taj spomen bled na lepši dan

meni u duši vida jad.

I kad se novoj strasti dam

ne mogu biti bez sna tog.

Napušten hram je – ipak hram,

svrgnuti idol – ipak Bog.