Category Archives: Umjetnost

Opet bih htjela šutnja biti
nestalna svjetlost što te prati
izvan tragova, izvan niti
opet bih htjela koračati

Opet bih htjela da te poznam
u danu što me sa tminom veže
da zaboravim, tek kad spoznam
sjaj u vrtlogu ravnoteže

Opet bih htjela. Što već bješe
i da li išta ponovo kroči
Gdje to ponovo vidici griješe
Opet bih htjela, ali oči …

Opet bih suzi do grla, boka
slanom damaru što se gusne
Opet bih htjela ko pritoka
Htjela bih opet, ali usne …

Opet poznatu riječ bih htjela
Reći ti glasno, reći vrlo
I u toj riječi zbiti se cijela
Opet bih htjela, ali grlo …

Opet bih vrelini tvog lica
ko svjetlost obale, žuđene studi
da priđem mekana ko ptica
opet bih htjela, ali grudi …

Opet bih sjaju tebe htjela
tamna ko grijeh, ko maka zrnce
bez vela, tiha, ponosna, smjela
Htjela bih opet, ali srce …

Opet bih u noći bez sna i zvijezda
da budem makar drhtava lampa
što pamti trag dalekog gnjezda
Opet bih htjela, ali rampa …

Opet bih tebi, tebi strancu
tebi dalekom htjela bih opet
ko bratu, drugu, kao znancu
Opet bih htjela, ali stope …

Ja sam došla pesniku u goste.
Ravno podne beše, i nedelja.
Napolju se vejavice zloste,
A u sobi toplo je od želja.

Sunce, neke boje malinove,
Izranja kroz kolutove dima.
Domaćin je ćutljiv.Poput sove
Posmatra me vatrenim očima.

Njegove su oči tako teške.
Ko ih vidi, zanavek ih pamti.
Zaklinjem se da ne pravim greške:
Ne smem, ne smem u njih pogledati.

I tako se začela beseda…
Dimno podne u sobi mrak hvata.
U visokom domu koji gleda
Na široke Neve morska vrata.

U svitanje, još mamuran od noćnog pijančenja,
Vinu se predadoh opet i zvucima od muzike.

Razumu za popudbinu vina dadoh da ponese,
Istupih iz tvrda grada njegovoga opstojanja.

Uto meni ljepotica mig dobaci: “vina nudim”
– spas sigurni to je za me sred vremena prijetvorna!

Al prozbori krčmarica obrva u luk svedenih
Ti meta si pouzdana oštroj strijeli sramoćenja!

Kao pojas oko struka obgrlit me nećeš moći
Dok vlastiti lik svoj grliš što ga metnu sred svemira!

Pođi, bit će drugih ptica da ih ovom mrežom hvataš,
Za tebe je prevrletno gnijezdo svila Anka-ptica.

Što nam vredi tu ljepotu kraljevsku dosegnuti
Kad sa sobom vječno vodi ljubavničku igru sama?

Ona nam je drug i svirač, i peharnik ona nam je,
Privid vode i lik ruže za tegobnih povrataka.

Brod sa vinom podaj meni pa da njime ja upravljam
Ovim morem pregolemim kojem nije vidjet kraja.

Zagonetka nerješiva, naš je život, o Hafize
Rješenje je samo varka i obmana naklapanja.

Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.

Ti govoriš: `Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećes,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćes ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćes gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Zar utihnu veselja glas?
Nek zaore pjesme Bakha!
Nek djevojka živi svaka
I mlade žene, koje ljube nas!
Ded više vina u te čaše!
I na dno njino
U gusto vino
Bacajmo zavjetne prstene naše!
Ispijmo grožđa radosne suze!
Nek živi razum! Nek žive muze!
Ti, sveto sunce, gori!
Kao što ovo kandilo blijedi
Pred jasnom zorom koja zori,
Tako i lažna mudrost malo vrijedi
Pred suncem uma, što sja puno plama.
Neka živi sunce, nek se skrije tama!¨

54

Na vatrenom ždrepcu* ovom, sred nebeske tmuše,

Plejade** se Jupiteru po pleći rasuše.

Mada beše određeno da sâm budem tamo,

uđoše u moj perivoj od praha i duše.

55

U vinu je odgovor gde istina niče.

Sufija se tome ruga – koga se to tiče.

Od kovine moje duše biće skovan ključ

što otvara vrata pred kojim on urliče.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Hoću da uđem u tvoju unutrašnjost,
da pogledam naokolo,
da te upijem kao dah.

– Odlazi! – kaže kamen –
Čvrsto sam zatvoren.
Čak razbijeni na komade
bićemo čvrsto zatvoreni.
Čak smrvljeni u prah
nećemo nikoga pustiti.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Dolazim iz čiste radoznalosti.
Za nju je život jedina prilika.
Želim da prođem tvojim dvorcem,
zatim da posetim list i kap vode.
Malo vremena imam za to.
Moja smrtnost mora te uzbuditi.

– Ja sam od kamena – kaže kamen –
i svakako moram sačuvati ozbiljnost.
Odlazi odavde,
nemam mišića za smeh.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Čula sam da su u tebi velike prazne sale,
neviđene, neopisivo lepe,
gluve, bez eha bilo čijih koraka.
Priznaj da i sam malo o tome znaš.

– Velike i prazne sale – kaže kamen –
ali u njima nema mesta.
Lepe su, možda, ali izvan ukusa
tvojih jadnih čula.
Možeš me upoznati,
poznavati me nećeš nikad,
čitavom površinom okrećem se prema tebi,
a čitavom unutrašnjošću na drugu stranu.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne tražim u tebi utočište za večnost.
Nisam nesrećna.
Nisam beskućnik.
Moj svet je vredan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
A kao dokaz da sam stvarno bila
neću dati ništa osim reči
kojima niko ne veruje.

– Nećeš ući – kaže kamen –
Nemaš čulo učešća.
Nijedno čulo ne može ti zameniti čulo učešća.
Čak i pogled izoštren do sveviđenja
ne vredi ti ništa bez čula učešća.
Nećeš ući, imaš jedva zrno toga čula.
Jedva njegov začetak, uobrazilju.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne mogu čekati dve hiljade vekova
da uđem pod tvoj krov.

– Ako mi ne veruješ – kaže kamen –
obrati se listu, reći će ti što i ja.
Kapi vode, reći će ti što i list.
Konačno, pitaj vlas sa sopstvene glave.
Smeh me obuzima, smeh, neobuzdani smeh,
kojim se smejati ne smem.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
– Nemam vrata – kaže kamen.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

—- Slušaj, slušaj —-
gunđa on meni
i oči mu sjaju —-
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je — reče on —
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

—Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

………………………………………….. …………

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

—- Slušaj, slušaj! —-
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada —
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…….

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

— Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi……..

…….Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam……..
kraj razbitog zrcala……..