Category Archives: Poezija k'o fol

Kad ti srce slomi

živo krvavo

ne proklinji

skupljaj lati leda crvenog

što u rukama drhtavim sjaje

kao sutom pored mora

mora njenog plavetnoga

Kad ti srce slomi

sneno i zaljubljenol

ne oplakuj

skupljaj suze biserne

što niz obraz slaze

slaveć njene oči tirkizne

dubinama vala mora nevjernog

Kad ti život skrši

što njen bješe

ne tuguj

skupljaj djeliće snova prelijepih

u molitvi Bogu Jedinom

raduj se danima ljubavi

što ih kaval podno maslina

čuva od zaborava

 

          

Zarovi                                                                          More

 

       

Ona                                                                                 Fotelja 2

            

Ljeto   u šumi                                                              Valeri

 

 

 

Da volio sam te

i bio zaljubljen.

Kao i uvek prije.

Od rođenja.

Nemoj se smejeti.

Istina je.

 

Neki ljudi čim se rode žive u oblacima,

u njima vide vide lik svoje jedine ljubavi.

I onda,kroz život hode i tragaju za njom.

 

Neki je nađu.

Neki se mimoiđu u djeliću sekunde.

A to je mnnogo prostora.

Neki nespretni budu,nađu je pa se izgube.

Svi su oni sretnici jer  o ljubavi snivaju.

 

Svu noć sam probdio.

Veliki okrugli srebreni mjesec,

sićušne zvjezdice su mi namigivali.

I avgust je bio,

ali nebo nije imalo maglica.

Rijeka je bila dovoljno široka,

da mi se činilo da je to neko jezero

na kojem  nestašni mjesec igru igra

leluja hoće da najavi djecu

koja se igraju i jure.

 

Samo se šalio,

mene zezao,

jer iako je bio decenijama stariji,

ja sam ga prepoznao.

Bio je to onaj isti mjesec

onih naših obala pustih,

obala vrelih

kad molio sam te da budeš kao more.

A ti si me voljela,ljubavi moja.

 

Bio je to onaj isti mjesec

velikodušni

što poslao nam je maglice,

zvjedice i Bolero

okretao leđa,

da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.

 

Tada smo djeca i stidljivi bili,

pa smo poljubce i milovanja,

u  uzburkanom i zapjenušanom moru  krili

a ja sam te voleo ljubavi moja.

.

Dvoje se nađu

pa se poslije ne nađu

jes’ to neki jak fol

opičenih mahalaša

a opet ća ga znamo

blesavo iskren

nekako djetinji

i zaboli do suza

ponekad do neba

Nađeš tu neku željenu

iskonom čekanu Malenu

il Grlicu

il krhku ružu

u svakom slučaju nježnu djevojčicu

nalik anđelu

il mirisnoj djevičanskoj ljubičici

pokloniš joj srce

sebe

Kažeš joj

volim te jube moja

više od snova

i sebe samog

a ona

se smješi

d'bro dobro

eh duga priča

al

ukratko

zaboli do presahlih suza

do neba bez Mjeseca i Zvijezda

neutješnih svjedoka

nerazuma

Ona tek tako odi

ne osvrćući se

jer

samo sklopi oči i usni

jer

dušmani im ne dadoše

jer

za drugog je udaše

jer

sirotica je

jer

jedinica je u majke

jer

on je poeta i slikar

jer

bekrija je

jer

ginuti u vojnu ići mora

jer

tisuću i jedno jer

je za ono

pa se poslije ne nađu

a samo dvoje

za ono

dvoje se nađu

sudba

i

ljubav neprebolna

 

Jedno dijete  sleđeno

ambis satima gledalo 

ruke nema da pomoć pruži

o majko mila gdje si oče

u rodnom  gradu ti si

 

Sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

 

O meni sniješ

ja ovdje među tujinima

među monstrumima od monstruma

završih

nisu to djeca to su ubice

ko očevi i majke njine.

 

Vaše dijete bješe bolno 

vi živote nove živite

a ja

šta je sa mnom mili moji

šta je sa mojom dušom

što vapijaše za gradom rodnim

šta je sa mojim srce

što bol djetinju plakaše 

za grlicom iz ulice sreće.

 

Kasno je sada misliti o svemu

kasno mili moji

kada me u ambis gurnuše

monstrumi i boli moje

sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

 

Žao mi samo vas dvoje

nada da će te dobiti novu djecu

u meni tinja

u djeci radosti najviše ima

pazite ih bolje nego mene

djeca su krhko cvijeće

polako tiho vene

pa se na mah slomi

 

Sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

 

Mene ništa ne pitaste

a ja

kome pripadam ja

živote nove živite

majko oče ,mili moji

još jedno dijete nestaje…

Još jedno dijete je vrisnulo

i pad je anđela let

svome  si se  Ocu Jedinom vratio

anđelu mili.

Još jedno dijete je nestalo

puno je bola

previše

na ovom dunjaluku

 

Sekunda tišine

jedan krik

dani  boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

tako je to na ovom svijetu

maleni anđelu

ti oprosti mi.

 

Negdje

bilo gdje

 

oca nema

ubijen je

drvosječkom sjekirom

 

majka je silovana

u uglu kolibe

ona je fetus

pokriva stid

šestorice vojnika u šljemovima

ili šubarama

sada sasvim svejedno je

sva pogan je ista

 

tri jetima se skuplja oko nje

miluju je

i šute

 

jedno  je mrtvo

od gladi

druge djevojčice   muž  je juda

sinćić je već siroćić

 

miluju je

i ne plaču

gladni su

a hljeba ne išču

žedni nisu

puna im usta leda

 

obzorjem vatromet blješti

u daljini

iza bregova

i još bregova

zvuci zvona  pozivaju na ponoćku

još malo dalje čuje se ezan

 

djeca samo slegnu ramenima

znaju za njih četvoro nade nema

ipak pomišljaju

sigurno je neki vjerski praznik

 vrijeme darova

i radosti