Možda kasno, možda mnogo rano,
Neprimetno i bez želja svesnih,
Ja učinih sebe Don-Žuanom,
Kao pravi vetrogonja pesnik.

Šta se zbilo? Kuda li to bludim?
Svakog dana ja klečim pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.

Ja sam uvek želeo da manje
Progoni me nežnost koju dražim.
I to lažno, šuplje osećanje,
Što u ženskim pogledima tražim.

Izbavi me – o moje prezrenje,
Moja duša tebi je odana.
Nju je hladno zahvatilo vrenje,
I šumljenje plavog jorgovana.

Žuti suton u duši se zlati
I svaki čas glas iz magle kane:
Ko oseća, nek slobodom plati!
Taj izazov primi Don-Žuane.

Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.
Ja mećavu smatram majskim cvećem,
A ljubavlju zovem drhtaj puti.

Eto što se zbilo – kud bludim,
Zašto uvek klečim ispred druge;
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom – pun tuge.

Koraci tvoji, kad se rode
iz moje cutnje, sveti, sneni,
i postelji moga bdenja hode
zanemeli svjedoci zaledjeni

kako su blagi, suzdrzani,
o, cisto bice, senko draga!
sve sto me slutnjom hrani
nose mi tvoja stopala naga!

Ako usnama iz daleka
poljupca okrepu i spokoj
vec spremas bicu sto te ceka
u mojoj ćežnji dubokoj –

zastani, preslatko stvorenje
sto i postojis i ne postojis,
ne hitaj s neznim ispunjenjem
ka onom ciju sreću pojis,

Jer ja sve ovo vreme dugo
ziveh od toga sto te cekah,
i srce mi ne bese drugo
osim koraka tvojih jeka.

prevod hb

Što vidiš da ima ta neuka žena
i zašto ti je baš ona pomutila pamet,
kad ne zna potpasati
svoju skupu svilenu haljinu,
nego joj se skuti po prašiti vuku?…

Ja sam kao carstvo, kasno, blizu kraja,
što barbare bijele kako idu gleda,
Akrostihe kujuć lijene stihe reda,
Sloga zlatna, bolna od sunčeva sjaja.

U osami duša od dosade pati.
Krvave su bitke, kažu tamo dolje,
O, nemoćni što smo, slabi i bez volje,
Bez želje da radost života se vrati!

O, ne moći htjeti, o, čak niti htjeti!
Oh, ispili sve smo! Bathil, smij se tiše!
Oh, ispili sve smo, riječi nema više!

Samo pjesma jedna vatri namijenjena,
Jedan rob nehajni, što sveđ nekud leti,
I dosada neka, bol nepreboljena.

Danas je Četvrtak   24. Avgust / Kolovoz. 2023. potrebite godine.

Zapisničari su skontali da je ovo napriliku, a bome i mnogima na nepriliku , 235 dan kakve  takve nasušne godine.

Ovo napriliku je relativna stvar. Kom si kom sa, ili ke sera sera.Ova stranjska šicanja meru se u nekom dalekom smislu   prevesti na mahalsku neopamet:

-Ko kevari taj i dalje  kevari.Ko ne kevari taj je svoje iskrevario , ilii dalje ima  ima debelih  stomačnih, bolje reči crijevnih problema.

Čistom astrologijom , moramo prizanti da je  preostalo otprilike  krhkih 130 dana.I u njima će biti kom si, ke sera i kevaranja. Naročito od strane dežurnih vladajućih pogana, koji pojedu sve što istovare. Tako im halni bazd iz usta nanijetio.

Ko juče bila Nova godina , a danas ostalo , sada već samo toliko dana do kraja godine , koliko je ostalo. A to je zera. Dok pokažeš nekom prst , bilo koji , nema viđe 2023-će.

I taman insan pomisli baš ovi dani brzo lete, kad ono  nije tako. Oni pošteno odrade svoja 24 sata ,ni sekund gore ili dole,  i sklone se. To što ljudi ne znaju da ih optimalno iskoriste, to je njihov problam.

Ljudi zauzeti trkom za nešto prefirno; kao što je lova i status ili uvlačenje u sjedalice pagana , oliti garantovanih  putnika za pržun. Za djecu u ljubav nemaju vremena.

I zamislite  glupaka ,  kada ih nešto poklopi , onda se za glavu fataju.

Što bi poete rekle:

-Fato se ti ne fato , glava će biti na ramenu sve do jednom. A onda kasno za bilo šta,pa čak i za Mujinu Fatu.

U prevodu:

Izvucite glave , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.

U prevodu:

Izvuci glavu , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.

Zapisničari su skontali da je ovo napriliku, a bome i mnogima na nepriliku , 236 dan jajve  takve nasušne godine.

Ovo napriliku je relativna stvar. Kom si kom sa, ili ke sera sera.Ova stranjska šicanja meru se u nekom dalekom smislu   prevesti na mahalsku neopamet:

-Ko kevari taj i dalje  kevari.Ko ne kevari taj je svoje iskrevario , ili ima debelih  stomačnih, bolje reči crijevnih problema.

Čistom astrologijom , moramo prizanti da je  preostalo otprilike  krhkih 130 dana.I u njima će biti kom si, ke sera i kevaranja. Naročito od strane dežurnih vladajućih pogana, koji pojedu sve što istovare. Tako im halni bazd iz usta nanijetio.

Ko juče bila Nova godina , a danas ostalo , sada već samo 129 dana do kraja godine.

I taman insan pomisli baš ovi dani brzo lete, kad ono  nije tako. Oni pošteno odrade svoja 24 sata ,ni sekund gore ili dole,  i sklone se. To što ljudi ne znaju da ih optimalno iskoriste, to je njihov problam.

Ljudi zauzeti trkom za nešto prefirno. Kao što je lova i status ili uvlačenje u sjedalice pahana ,

oliti garantovanih  putnika za pržun. Za djecu u ljubav nemaju vremena.

I zamislite  glupaka ,  kada ih nešto poklopi , onda se za glavu fataju.

Što bi poete rekle:

Fato se ti il’ ne fato , glava će biti na ramenu sve do jednom. A onda kasno za bilo šta,pa čak i za Mujinu Fatu.

U prevodu:

Izvuci glavu , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.

Ona gleda ravno ispre sebe. Kasnije će saznati da je smejrnost uči tome.On drhti kao prut. Misli da ima vremena da se sabere.Šta da joj kaže? Kako da joj priđe? On je ipak samo dijete.Zimsko je doba i skoro će noć. Boji se da je ne prepadne.I dok je on smišljao kako , zašto i na koji način joj prići, ona je već bila tu, preko puta njega.Bočno.Nije gledala ni lijevo ni desno. Da li je primjetila njegov lik oslonjen na drvena zelena vrata trostranog kapidđika  koji je vidio  i bolje dane? Nije bio siguran.

Jedino pametno što je uspio izustiti je bilo jedno nesuvislo:

-Dobar dan?

Njemu se čini ona se iznenađeno prenu, odakle taj glas , odakle to dijete , ispred te kuće , koju je već par godina mimoilazila  i nikada nikoga nije vidjela na vratima. Zašto je pozdravlja ? Ne znaju se . Mahalska ljubaznost? Znatiželja? Neki njoj ne znan poriv? Sve joj to u trenu proleti kroz um . Ona ne dižući pogled i ne razmišljajući nekako uzgredno uzvrati :

-Dobar dan!

I produži dalje , onim istim bestjelesnim korakom , nalik lepršanju.

Znao je, nije ga prepoznala. Nije uopšte nio tužan. Nekako mu je to bilo logično.Nije ga ni pogledala.A nikad glas  jedno drugom nisu  čuli.Neka , sada zna da je stvarna , nije plod njegove djetinje mašte, sve će biti lakše.Njegovo je da mu upozna i zapamti glas.Njegovo je da je ohrabri da podigne  glavu i da ga pogleda. Njegovo je da je ne uplaši , da mu vjeruje, iako je znao da je to nemoguće. Skoro.

Djetinjim srcem je znao da ništa nije nemoguće ako se iskreno , dušom želi. I sada .  srce mu je odjednom zatreperilo, oživjelo , ali mu nije vjerovao. Kad god je volio , srce mu je bilo skršeno.Ne oni koji je volio , već oni drugi, nepoznati. I nadasve zli.Nekako kao da je predodređen za to , da voli i da mu ljubavi nestaju , i da poslije gubi kontakt sa sviješću i svijetom. I zato nije htio da voli, da drugi , nevini ne bi bili povređeni. Tako je počeo da gubi kontakt sa ljudima . Prvenstveno muškarcima. Njima viuše nikad nije vjerovao. Potonji život ga je uputio da je bio u pravu. Uglavnom.

Gledao je u leđa anđela koji prolazi i odlazi . Gledao je redovničku odjeću anđela koji se ne osvrće, jer je u tome priječi bjelina časnog  vela , koja pokriva i kroti raskošnu plavetnu grivu koju je on već dva puta vidio.

Nešto hladno mu se  kroz um zavri.Zaustavi mi dah. To je mili anđeo sebe Bogu zavjetovala. Uh! Ko je on da na bilo koji način dotakne Božije čedo? On neće da misli o tome. Nije spreman. Vjeruje u Boga Jeidnog i zna da mu nije bez prijeke potrebe poslao to svjetlosno biće. Znao je da će vrijeme donijeti odgovore. Samo je trbao biti strpljiv . I poslušam , dobar i čedan.I sve će biti u redu.Uz Božiju pomoć!

Sada su se Frkine suze razriijedile , tekst se mogao razabirati , pa  nastavljamo tabiriti njene vinjete .

-Ma nisam ja lepršala uz njegovu ulicu Ja sa htjela da je pretrčin u jednom dahu. Nisam imala hrabrosti da ga pogledam u lice. Nisam smjela da ga pogledam, Ja sam sve manje sa ovoga svijeta. Pripremam se i učim da prihvatim onostano i ljubav prema onom drugom svijetu. Svijetu u kome nema bola i u kome samo Božija milosti i ljubav cvjetaju . Uskoro će svanuti dan kada ću se odvojiti od ovozemaljkog svijeta.

Ja sam dječaka namah prepoznala , čim sam ušla u njegovu ulicu. Uvijek je izgledao tiho i mirno u nekom čuđenju i čekanju . Kao da se pita odakle on tu? Šta se to dešava?  

On je bio moj anđeo koji me je spasio grijeha prema sebi i prema Bogu. Dugo sam mislila da je taj dječak koji je niotkud , iz vode , iz vremena izronio , da mi maše rukama i djetinje poljubce šalje ; da me zaustavi da na mostu  ne pravim glupost, moj anđeo kojeg mi je Nebo poslalo.

Četiri godine kasnije , kada sam ga drugi put vidjela vrištao je od bola , klečao je na koljenima , suzama natapao zemlju i šljunak koje je  rukama razgrtao , bojio lice i gledao u nebo, plakao i nemoćno molio :

-Pomozite mi , pomozi mi Bože mili , toliko me Dijana boli , a ja sam samo dijete…

Tada sam ga prvi put zagrlila i shvatila da moja bol i led nisu ništa posebno. Toliko bola ima na ovom svijetu , da ne znam kako to Nebo može podnijeti a da se ne raspukne. Drhtao je ko prelijepo malo lane koga upravo na stranu polažu i hoće da ga prinesu oltaru zla, samo radi ljepote rošćića njegovih. U očima toga djeteta vidjeh onu bol koju godinama gledam u ogledalu dok se umivam.

Zagrlila sam ga , na grudi privila i njihala.Milovala sam ga po kosi , ljubila u čelo , u onu tanku nit koja ga razdvaja od kose i govorila mu:

-Sve će biti u redu. Ne boj se mili , ja sam tu.. Ne brini se , sve će biti u redu.Uvijek ću biti uz tebe.

Moje riječi ili toplina mojih grudi ga je malo smirila ,pa je  podigao pogled , raširio oči od zaprepašćenja. Znala sam da me  prepoznao . Jecaj se polako smirivao . I osjetila sam da mi vjeruje.

Uzeo je moju lijevu ruku, onu od srca, svojom desnom od djetinje nevinosti , okrenuo je , poljubio u dlan i lagano prislonio svoju lijepu glavicu na njega.Zatvorio je oči . Činilo se da će usnuti dubok san. Ali se trznuo , naglo ustao i prošaptao:

-Hvala ti mili anđelu .

I počeo da trči . Za njim i njegovim stopama su se gardom prolamala dva djetinja krika , koja su ledila i plašila dunjaluk. Znala sam , da on Dijaninu i njegovu  bol i zlu kob   , dječijim trkom i umom želi  odvesti što dalje od mene.

Tada nisam znala da će mu moije grudi služiti kao utočište , i da će ga u više navrata spasiti od nestanka sa ovog svijeta.

Tada nisam mnogo toga znala ,  ali naučila sam da život može biti i bolan i zužan i jadan , ali ipak je jeidnstven i prelijep..

Hvala ti Mili i Pravedni Gospode .

Amin!

Međutim Dobri nam se smilovao i iz svoje ostavštine izvukao Lucine riječi koje su se odnosile nažute suzne mrlje iz Frkinog pisemnija.

Odjednom utihnem. Shvatima da sam prestara da sažaljevam sebe.I nije moja bol najglavnija i jedina. A šta je sa Dobrim. Šta je sa Frkom?
Sa Dobrim nikad nisam pričala o Nadin. Čim bi počeo ja bih se razvalila ko Viktorijini slapovi. On bi me samo zagrlio primio u zagrljaj kao malo dijete,u kosu  ljubio  , ninao kao malu  bebicu i šaptao:

–Plači bebice ! Znam da te boli isto ko i mene . Bol neće nikad nestati , ali vremenom možda bude zeru lakše.Niko ne može shvatiti jačinu i gorčinu majčinog bola i tragiku  kada se izgubi dijete. I zato isplači se mila, možda suza jednom presahne. Plači mila i zahvalli se Bogu jedinom što ti je dao možnost da je voliš i tuguješ za njim.

To je rekao prvi put  poslije boli i navale suza kada sam postala svjesna da više nema Nadin. Da se neće vratiiti .Da se nikad više neće nasmijati i da je nikad više neću poljubiti i koše češljati.Na njgove riječi sam stavila prste u uši i vrištala i vrištala.. On me je samo ljuljao i u kosu ljubio. I šutio.

Jedmom ili dva puta sam više osjetila nego čula riječi :

-Eh , malene moje , šta bih ja bez vas.? Šta ću ja bez svojih jedinih ljubavi? Šta ću ja bez svojih ljepot Anđela?

U tom momentu mi se javi misao :

– I njega boli , i njemu se plače . a on muči i mene miluje i tješi. Baš sam neka pizdunka. Ma pruži mu usne bona. Nek su gorke i čemerne od suza , zajedno biće vam lakše.

Nisam mu ih pružila , nisam uspjela pobijediti bol i zaustaviti krikove iz dna duše. Postajući svjesna njegove boli , vremenom sam prestala plakati , sve sam gutala u sebe. On je nikad više nije pomenuo, a meni se vratila bolest koju sam vukla od rođenja Narin. Nikad nisam obraćala pažnju na tu rigidnost. Nisam imala vremena . Bila sam sva sa Nadin.

Tak sada sam postala svjesna da je on čitavo vrijeme bdio nad nama dvjema.Volio nas , pazio , mazio , ispunjavao nježnošći i ljubavju . I nikad ama baš nikad  ništa niej tražio za sebe. Osim da budemo sretne i radosne. I čutavo vrijeme Dobri  samo šuti il se smješka. Ponekad mu bol i suza zaiskre u očima. Ali ih proguta , pa se na me smješi i kaže:

-Ne tuguj Milo moje. Još smo tu. Još nas ljubav vodi i veže. Daće Milostiiv da sve izađe na dobro.

I počeo bi mi objašnjavati o Milosti Božijoj , u koju nikad nisam sumnjala, ali poslije smrti Nadin se mojim mislima rojilo hiljadu zašto , skoro da ga i nije slušala.bila je nepovratno izgubljena za život na dunjaluku.

„Vidiš malena ništa nije slučajno.U beskonačnoj Božijoj milosti sve ima  smisla i sve je hramonija.Ja neću ići daleko u tvoju i moju osobnu prošlost. Imao sam šest godina kada su Medija šintori o trotoar pobucali. kao plišanu lutku .Ja sam išao na Miljacku i u noj tražio smiraj.Sjeo sam u rupu koju su ekserđije iskopale, vode me prekrila .Tuga je to ! Maleno dijete ne vidi  više razloga  živjeti. Ne znam koliko sam ostao opd vodom , minutt dva , pet , pola sata , sat … ali me jarka svjetlost privukla i izmamila iz vode..

Vidio sam čaroliju. Preliejpog Anđela kako blješti na jarkom suncu  i gleda prema meni i vodi.  Skida  bijeli svjetlucavi šal sa glave i veže ga za najgornju prečku  ograde mosta. Uspinje se na nju ,kao da hoće da skoči , i poleti  da me spase od utapanja. Kada je Anđeo vidio da je dijete izronilo  i da se vratilo iz ponora , da je dobro , da zapanjeno i djetinje zaljubljeno gleda u njenu ljepotu  , sišala je sa ograde i glavu pognula , kao da se zastidila  dječaka i njegovih razrogoačenih očiju .

Dok je dječak u mokroj odjeći , sa koje se cijedila bol, izlazio iz Miljacke i uspinjao se na most , bajkoviti  lik se  u trenu  rasplinu u havu . Dječak je rezignirano slegnuo ramenima. Šta se može? Ni u anđele se više ne može  pouzdati , zrelo misli dijete i  ponovo se  želi vratiti u toplu sigurnost rijeke. Utom ugleda šal. Anđeoski šal misli on. Svjetlucav , proziran i lepršav . Savršen u svojoj jednostavnoj bjelini. I čist kao duša anđela.

Ne zna dijete odakle mu te misli i riječi , ali ih niže..I osjetio je sreću da mu se smješi. Anđeo mu ostavio znamenje. Srešću ga opet. Naučiće me da prepoznam tajne koje osjeća da nosi u sebi. I zaista se pokazalo , da to nije bilo kakav šal. Bio je to šal koji je povezao aneosko biće i njega čitav potonji život.

Taj šal će ga pratiti kroz život kao amajlija , kao usud.Imao ga je i nije imao. Poklanjali su ga al i krali. Niko ga nije ništa pitao.Samo bi ga uzeli i šal bi nestao. Nije se nikad ljutio ,ni brinuo. Djetinjim znanjem je znao da će mu se šal uvijek vraćati.Dar anđela se nikad ne može izgubiti.Uvijek se vraća da štiti onog kome je poklonjen. Kad je bio kod njega bio je to vremena zatišja i snova. Kad ga je poklonio nekoj od Anđela dešavale su se nestavrne  ljepote i nježnosti. Kad mu se gubio trag bila bila su to stampedasta vremena puna nerazuma i bili.

Četiri godine kasnije je ponovo krajičkom okom , u magnovenju vidio svoju anđelu, kada ga je milicija iznosila iz Dijaninog stana. Prepozano je iako je bila obučena nekako čudno, po vojnički. Crni šinjel , cipele sa ogromnom štiikom i kačket. Ali on je znao da je to ona.Godinama se pitao šta će ona tu. Premlada je bila da joj bude majka, prestara za sestru, Osim po boji kose nije bila  nalik Dijani. Kako godinama poslije Dijanine smrti nije imao misli i sjećanja , šal je bio jedini , nijemi , lepršavi svjedok da Nništa niej sanjao i izmislio. Da je Medi zajedno sa Dijanom  postojao i da su  negdje na nekom lijepom i tihom mjestu gdje ih zlo  ne može na prečac iskasapiti i nestati.

Znao je , svojom djetinjom , nevinom dušom je vjerovao da će ga  anđeo čuvati i spasiti kad mu bude najteže.Godine su prolazile . On nije imao sjećanja ni emocija. Činilo mu se da niko ne primjećuje da je živ.Sve ga je mimoilazilo. I ljepota i ružnoća . I dobro i zlo. Znao je da hoda i da se kreće . da se ljudi oko njega jure i žire. Smiju i plaču.  Nije osjećao ni njihovu radost ni tugu.

Jedino je ponekad bio svjestan da ima oca i mater, dva brata i sestru koja je bila najmlađa. Oca skoro nikada nije bilo kod kuće. Moralo se raditi za dvoje. Majka je bila kućanica i na nju je pao teret vaspitanja djece.A šta je ona o tome znala. Udali su je sa sedamnaest godina za aginog , za hadžijskog zunuka..Onma se niej ništa pitala. I bilo joj je drago što je tako. Taj njen suđeni je bio nešto najljepše što je u životu srela. I njen aprva i jedina ljubav.Za šest i po godina je rodila četvoro djece. I blizance nesretnim slučajem , između trećeg i četvrtog djeteta , najmlađeg sina i jedine kćerke izgubila. Prebrzo zaćeće i premor materijala rekoše hećimi.

I kada mu se um crnio i počeo gubiti u neizdrživu privlačnost ničega i ljepote koja ga je vukla riječnim dubinama  ,, Anđeo se nenadano vrati.

Sjeća se tog susreta , urezao mu se u mozak ,znao je da se nbikad više neće rastati od svog anđeča. A će mu se uvijek vraćati. I on njoj.

Nikad niej izlazio van , ako nije morao. morao. U školu je morao , iako mu je bilo dosadno i pogled mu je uvijek bludio kroz prozor čekajući da se nešto dogodi . Da mu neki oblak ili ptica daju   zna da će sve biti u redu. Nije se igrao sa drugom djecom.Bila su mu tako čista , neiskvarena, naivna i blažena u svom neznanju  da ih je žalio. I izbjegavao. Nije želio da ih kvari ili zarazi zlim usudom.

Bilo je to na njegov četrnaesti rođendan. Bila je zima mjesec Januar 1965 godine.. Sniježilo je i nije sniježilo. Vjetar je nosio pahiljice i odustajao od plesa sa njima. Bilo je hladno na valove. Vrijeme je bilo nestašno. Kao da se kolebalo na koju će stranu okrenuti.On je znao da mu priroda đapuće:

-Nešto će se destiti mali moj!

A on je samo izašao da čeka oca , koji bi mu uvijek donio neki poklon za rođendan.Nije se uopšte radovao tim poklonima. Ali je primjetio da se otac namrgodi , a ponekad rastuži ako bi bio ravnodušan na poklonu.Ako bi razvukao usne u bilo kakav osmjeh , očevo lice bi zasjalo istinskom radošću. Otac nikako nije znao šta će sa ovim sinom.Nije se ljutio , nije pravio nestašluke, nije se bunio , nije tražio ništa i bio je poslušan do besvjesti.Nika nije rekao ne , neću ili ne mogu. I bio je vrlo šutljiv.Osmijeh i riječ bi prije mogao iskamčiti od ledene sante nego od njega.

 Taj dan je otac  kasnio.Zapadali su veliki snijegovi  , mahale su bile zatrpane , jer grtalice su imale prioritet, prvo CK i haustorčad, duž tranhajvanske pruge. Mahale su poslijednje na popisu. Kad i ako se stigne. Uostalom tih godina je bilo vrlo malo auta u mahali. Takad je bio poredak i odnos prema “zaducanim , zaostalim i nazadnim mahalama .Nije se moglo uspeti autom. Otac je ostao zavejan na radnom mjestu u higijenskom zavodu.A možda je imao i neka preča posla. Svašta se u mahali šuškalo , ali Dobri nije imao sluha za tračeve.

Što ti je usud. On čeka oca, pogledava ka dnu ulice, njihova kuća je na vrhu, a oozdo kroz prtinu klizi , skoro leprša sjena prekrivena snijegom . Rekao bi čovjek ide anđeo sva u bijelom.Srce mu zaigra. Poslije četiri godine prvi put se osjeti živim.Nešto toplo mu oko srca zaigra.Prepoznaje stas . Siguran je da je to ona.On više nije led ,ni lud. On je živ. I nekako osjeća neće više nikad biti sam.

Anđeo mu se vratio!

Nitko nije savrsen, ipak
Kada sam bez tebe, tjesim se
Razmisljajuci o nekoj mani
Koja jednom otkrivena, moze sve pokvariti,
Govorec mi da tvoja odsutnost moze moja zelja postati,

Oh, zatim, ta prepreka sto postavih je
Izmedju nas, nestaje.
I vidim tvoju cistocu u tvojim ocima.
Daljine koje leze izmedju mene i tebe
Kao neke dveri otvorene
Kroz koje nase zajednicke uspomene nalaze
Zelje zdruzene.