Danas bi ,da je kojim slučajem živjela malo sporije imala sto sedam godine. Ovako , živjeće vječno.
Ostavila je toliko ljubavi u svojim da pjesmama ,da njen glas jednostavno ne tamni.Svaki put kad slušamo njene pjesme mi se sjetimo njenog kratkog ali burnog života.Za razliku od drugih ,smatramo da je proživjela bogat i lijep život. Takav vam je život.Nešto vam pokloni,za uzvrat traži nešto.
Mlađe generacije i ne pamte ko je ona.Osjećamo potrebu da ih upoznamo sa par detalja koji karakterišu život Male/Velike Edit Pjaf.
Au revoir mon ami
Danas slavimo tvoj uzlet među sestrice i sjećamo te se, sa ljubavlju. Tvoje pjesme su zavjet što si nam milosrdno ostavila.
Da nije Mali vrabac mi bi je grlicom ili Ljubavlju zvali. Živjela je ko vrapćić, sve nešto na mrvicu, na slamčicu dobijala, većme otimala. Kada se davala, bila je to nježna grlica bijela, nepresušan izvor ljubavi i milodarja.
Ovih dana će mnogima u sjećanje doći i o njoj će se puno pisati. Riječi neke govoriće o njoj. Pisat će o bolu i nesreći jedne divne žene, i jadikovati nad njenom sudbinom.
Neće biti u pravu. Vrijeđat će njene uspomene.
Rječi će izgledati kao otužni med i mlijeko. Biće to nabrajalice o usudu klinke. Vi im ne vjerujte,jer oni su neuki i ne znaju šta pišu. Njihovi životi ih nisu niti mogli mnogo čemu naučiti.
Edit Giovanna Gassion Pjaf je samo žena koja je ljubit i pjevat htjela, a jedino je to znala.
Pjesme i ljubav su ispunile njem život. Šta će joj više?
Bilo je u tom životu i neimaštine, suza i dosta i dosta hladnoće i zime. Pa šta? Mogla je još gore proći.
Mnogo gore, zverinje i morbidnije stvari svijetom besciljno lutaju i užasnije sudbine kroje.
Do šesnaeste godine je sve kušala. I bolesti i boli i ljubavi. Kažu da je ćesto gladna bila i da se za novac podavala. Neka, oprostit će joj se. Moralo se, da bi se na ulicama grada svjetlosti preživjelo.
U toj šesnaestoj godini, jedna i može se reći jedina prava nesreća joj je dala pravu slobodu i vjetar u krhkim krilima. Krenula je ka vrhu.
To je usud Klinki poručio: uzeću ti ponekad nešto što ti voliš. Za uzvrat dobićeš zadivljujuću milost; obilje onoga što ti najviše srcu pristaje: muziku i glad za ljubavlju.
Sa dvadeset godina je snimila prvu ploču, to je bio san svake djevojke sa trotoara. Njen se ostvarivao i počela je izvoljevati. Godinu dvije poslije, njenih 142 cm su mogli dozvoliti luksuz da je optuže za ubistvo i da se tog belaja rješi.
Taj trenutak je ono što je ona trebala . Postaje slavna; toliko da se drugi mnogo poznatiji počinju “starati” o njoj.
Krhkog stasa,senzualnog snažnog glasa, Edith Piaf, pjevala je o siromaštvu i bijedi ulice, ali i o magiji ljubavi: “Ljubav je jedina logika koju poznajem, a voljeti jedini glagol koji znam mijenjati po svim vremenima”, govorila je ona.I u svim vremenima;dodali bi mi.
Neko je zapisao da su je “jednako voljeli nakinđureni snobovi i običan narod… Čak i da je pjevala ‘la, la, la’ vama bi zastao dah…”.
Živela je svoje pesme. Svaka njena pjesma ,bila je kao djelić njenog velikog ,ali bolnog srca. Pričajući o sebi. pričala je o malom čovjeku koji za ljubav daje sve;i život ako treba.
Glumila je i pjevala i uvijek se zaljubljivala. Neko bi rekao u pogrešne ljude. Možda. Nisu bili ljudi pogrešni. Njihova ljubav je bila pogrešna. “Voljeli” su iz sebičnih razloga; osim jednog. Taj nesrećnik joj je iskreno srce poklonio i ubrzo poginuo.
Klinka je duboku bol u sebi nosila, ne zbog nesrećnih ljubavi , već zbog ukradenih,otetih sreća koje se vežu uz ime Marsel.
Marsel Đovana Gasion ( Marcell Giovanna Gassion ) Editina kćerka,njena mala radost umrla je tek što je pogugutala, 1931. god. Niko nije kriv , bol time nije ništa manja. Editina neishranjenost i gladovanja u odrastanju su meningitisom uzeli mali cvjetak.Vrištala je do neba; da bi se Pjafovoj vrisak i bol ,nošeni povjetarcem suza u pjesme njene slivali.
Marsel Serdan ( Marcellin Marcell Cerdan) grubijan dječijeg srca joj je pravu ljubav poklonio. On je poginuo. Niko nije kriv. Avionska nesreća. Žurio je da ljubav svoju voli i ljubi, jer nije mogao živjeti bez nje.Ljubav je kratko trajala; dovoljno da da se ledom tetovira u srce vrapčića malog.
Nije bilo vrištanje do neba, ona je zvijezda, to njoj ne priliči. A kako će i biti kada se srce u santu pretvorilo. Bez ljubavi nije mogla pjevati ni disati. Činilo joj se da ne živi.
Svi drugi grebali su se o njenu slavu i umjetnost, da bi sebe učinili slavnijim. Bila je čast biti malog vrapca prijatelj ili ljubavnik. Ta čast slavu i novac nosi. Pjafova je to dobro znala,ulica je svemu poučila.Ipak nije mogla ,niti se htjela od muškaraca kriti.
Drugačije, njeno djetinje srce nije znalo. Bila je klinka gladna ljubavi i ona se iznova i iznova zaljubljivala i svoju nevinost djetinju poklanjala.
Ostale njene tjelesne sreće i ljubavi su joj bile manje važne; uglavnom. Svi, baš svi, su se o njenu slavu grebali i ljubavnici joj bili.
Ona im je sebe beznadežno davala,iako su bili samo bezimena lica koja su defilovala njenim životom. Nije bitno ako su se zvali Moris Ševalje, Žan Kokto,Iv Montan,Šarl Aznavur,Žorž Borže,Žak Brel,Sačmo ili neki drugi, manje poznati i slavni. Svi su se češali o klinku što je u krhko tijelo glas i bol i tugu unosila,da bi se raskošniji i jači nama vraćali i ka nebu odlepršali.
Nije ona ni mali Vrabac što mrvice kamči, ni grlica što u nebo leprša.Ona je jedna od slavujki što je toliko divnih pjesama, balada o ljubavi snila. Ona je ponosna i prekrasna žena koja je znala da „ ne treba čekati da ljubav umre, već se dostojanstveno treba povući na vrijeme“.
I povukla se jednog sunčanog dana . Ne kao Koktov crni anđeo, već kao blistava klinka mala; što je sve u životu kušala i imala. I mnogo radosti,još više ljubavi i normalno mnogo tuge i boli. To je sasvim prirodni karmički reciprocitet poklonjen prijateljici naših ljubavi.
Samo je tiho dlepršala u susret Marseli i Merselinu, daleko od sjaja grada svjetlosti i vreve prljavih pločnika turobnog djetinstva.
Kada vam Yossamin ponudi Dušu od kristala u crno bijeloj akrilnoj tehnici primarno shvatite šta je umjetnost.
Crno i bijelo ,za koje ne(u)ki kažu da i nisu boje; uzeti kao osnov slike koja u naslovu nosi svu težinu i ljepotu ljudskog bitka?
Zahtjevno , vrlo zahtjevno za kistom iskazati misli i osjećanja, glede jedne od najnezahvalnijih tema u životu , a i u slikarstvu..
Obično se crno bijelom tehnikom sluće grafičari, karikaturisti, ilustratori ili pak mlađahni slikari domino iluzija.
A šta se to pak zna o duši?
Kako izgleda,od čega je tvorena?
Kako i odakle funkcioniše?
Kako lebdi,treperi , diše ,raduje se ili boli?
Zna se vrlo malo.
Možda je jedina pouzdana informacija da je tajna njenog stvaranja u Boga i od Boga data.
Poznavajući Yossamininu nepokolobljivu vjeru u Stvoritelja znamo da je dobro promislila , prije nego se upustila u ovaj delikatan poduhvat. Vjerovatno je imala na umu ( i provjerila :- sigurno je sigurno) sve njoj poznate karakteristike duše i sigurna svoje umjetničke kvalitete nadala se da će gledaocu uspjeti predočiti barem dopadljivu viziju nečega što se inače ne da pojmiti.
A duša je,kažu, čista, prelijepa, čedna, tanana, krhka, nježna, blaga, prozračna, rosna, a opet izuzetno čvrsta,savitljiva . nesalomljiva i vječna.
Polazeći od postavki da njena umjetnost na estetski uzvišen , jedinstven i osebujan način predstavlja Božije kreacije:
nije začuđujuće što je odabrala nenijansirano crno za poleđinu, temeljnu boju ,sukladnu univerzumu, kao osnov na kome će graditi poetiku i kompoziciju slike.
Crnilo je boja onog ničega iz kojeg se stvorio nama poznati univerzum , nebesko prostranstvo i vječnosti .
Isključivo je taj beskraj moguće obitavalište duše koja je prema Božjoj zamisli jedina vječna odrednica čovječijeg bitka.
A u tom beskraju treba se usuditi i materijalizoivati nešto što skoro niko ne uspijeva : DUŠU.
Ne zna se koliko Yossemin zna o kristalu,obradi kristala , geometriji ili atomskoj fizici, ali nepogrešivi intelektualni , intuitivni i umjetnički nagon je vodio njen um i ruku da dušu predstavi kao prozračnu cvijetno kristalnu četvorodimenzionalnu kreaciju , koja odgovaraju savršenstvu simetrije kristalnih oblika kao jednom od najdubljih prirodnih zakona.
Yossemin ne zapada u grešku prihvatanja uobičajenih šablona simetrije opšte prihvaćene ornamentike.
Ona gradi svoju ezoteričnu simetriju nježniju , krihkiju i nadasve autentičnu arhitekturu , na nikad viđen način.
Slijedeći osnovne principe atomskih sistema i mreža ona iz jednog početnog oblika , prelazi u nove i uvijek ljepše i krhkije oblike, stvarajući nizove razgranatih zvonastih cvijetova (zvončica/kampanula , encijana , orhideja, lotusa…) i kreirajući vrlo krhki , prozračni cvjetajući oblik ,nalik na izuzetno efektno aranžiran kristalni cvijetni buket.
Nježno prelijevajući nijanse srebrenkastih kristalića , kroz savršenu igru svjetlosti i sjenki , Yossemin svoje tkanje bez greške isprepliće jedno preko drugog i jedno pored drugog,
Posmatrač u svakom momentu može pratiti rast jednog cvijeta, i rast drugih , i tim izuzetno preciznim preplitanjem i razlijevanjem cvijetova koji klize od dna ka vrhu slike , stvara iluziju prelaska cvijetova iz jedne u drugu, odnosno iz treće u četvrtu dimenziju.
U pređašnjoj istoriji likovne umjetnosti od majstora renesense (Mikelanđelo, Botičeli, Da Vinči…)
preko impresionista ( Renoar, Dega i posebice Claude Moneta sa slikom Impresija, izlazak sunca iz 1872. ) , Van Gog (postimpresionizam)
Pikasa (kubizam) , Dalija (nadrealizam) ,
plejada znanih i neznanih aspstraktinih slikara, pokušavali su uhvatiti ili bar zabilježiti taj prelazak iz treće u četvrtu dimenziju. Međutim ti pokušaji ostaju na pokušajima , sa vrlo malo uspjeha.
Eee, sada imamo Dušu od kristala , i totalni 4D uradak.
Čak i najmaliciozniji kritičar mora ostati bez riječi.
Nešto novo u svijetu likovne umjetnosti? Duboko smo ubjeđeni u to.
I to nije sve.
U sliku Duša od kristala je unijeto toliko nježnosti, emocija , ljubavi i duhovnosti koja u svojoj težnji za beskonačnošću odiše nekom konačnošću, kao otrgnuti i zaleđeni fragment putovanja jedne duše ka vječnosti.
Ova slika po svojoj ljepoti , sadržajnosti i katarzi jednostavno mora imati autobiografsku konotaciju.
Obzirom da je slika nastala ove godine , a na njoj je isprepleten niz od devet bijelih orhideja , a simbolika nikako nije strana Yossemin, shvatamo da to nije slučajnost.
To nas vraća u prošlost do 2012 godine, kada se jedno Milo, Bogobojazno i Čedno Biće , jedna Čudesna duša uznijelo na nebo.
Podsvijest je vrlo dojmljiva stvar , zar ne Yossemin.
I nemoj da bi plakala mila umjentice.
Duša od kristala je tamo gdje je ništa ne boli i gdje je ništa ne može povrijediti, i ima Moćnog zaštitnika.
A poznavajući je , znaš da ona pomno pazi na svaki korak voljenih.
Bog Sveopći Dobročinitelj naš u uzvišenosti svojoj nam je podario savršene, zadivljujuće milosti.Gdje god se okrenete ostajete vi vidite ljepote ; univezumu i ljudima darovane. Svaki Njegov, nama poklonjeni dan treba slaviti , moliti se i zahvaljivati se Bogu a Jesam Jedinom. Mi se svaki dan zahvaljujemo molitvom , muzikom i istinom.
