Autor
Hajro Šabanadžović
a hiljade ptica lete ognju
na hiljade padaju na hiljade se razbijaju
na hiljade zasljepjuju na hiljade ubijaju
na hiljade umiri
Čuvar svjetionika ne može da podnese takve stvari
on mnogo voli ptice i on veli
U toliko gore i najzad šta mi se tiče!
I gasi svjetlost
U daljini jedan brod doživljava brodolom
brod koji dolazi sa ostrvlja
brod natovaren pricama
hiljadama ptica sa ostrvlja
I hiljade su podavljenih ptica.
Još uvijek sanjam da sam dijete
da jurim baštama snenim
i igram sa grlicama nježnim
lepršajući tebi u susret moj svijete
Još uvijek moje veliko srce djetinje
neugaslim snovima ljubav traži
nevinim ushićenjem osjećaje snaži
da kroče putem bijelim do tebe svetinje
još uvijek poželim da lepršam
u rumenilu sutona il osvitu zore
gdje se tvojoj nježnoj milosti nadam
grleći tvoje nevidljive bore
bježeć od sivila ovog svijeta
zahvalan svakoj kapi tvoga cvijeta
Đardin pored modre rijeke
Anđeoska milina
U očima Anđela naslutih ljubav
A bol se javi
Prelijepa si
Podjećaš na nebesko plavetnilo
Netaknuti đardin i mirise ljubavi
Noći si provodila u vrtu naših snova
I boja
Između šadrvana i đula
Za tebe jedina
Sam postavio široki ležaj nadanja
Modrinu neba
Obojili smo zajedno
Išarali zvjezdicama i obasjali
Putanjama maglica
Mjesec smo zaiskrili čežnojm.
Ja ustreptao i zbunjen
Ti vječiti tragalac i putnik
Kroz vrijeme koje mi nedostaje
Zastala si da malo predhaneš
Meni snage udahneš
Na tren
Svoju bol sa mnom da podjeliš
Bilo nam je lakše
Mrven
Ali i to je nešto
Jer u očima Anđela naslutih ljubav
Noćas sam sama sred noćne jave –
bez sna i bez doma – duše sive.
Noćas imam sve ključeve i brave
od kapija ove prestonice divne!
Nesanica me izbaci na put studeni,
o kako si mi divan, tamni moj Kremlju!
Noćas, evo, ljubim u meke grudi
ovu okruglu, ratničku zemlju!
Podiže se – ne kosa, već krzno vetrom
što preteški u dušu mi se svale.
Noćas želim sve ljude planetom
bilo da ih vole, bilo da ih žale
Danas je nedelja 8. Oktobar/Listopad 2023. godine.
280. dan se lagano udarilo nogom iza vrata. Nismo ih se baš nauživali . Ono , svako za se, na se i tako to. Kako je ko naučio.Nema tu veze kako ko hoće ili želi.A valja na predeverat još okruglo 75 dana do kraja ove lijepe i nagodne godine.
Tu ni mamine vreće sa narodskom zlatninom ne pomažu.
Kako će ba pomoći kad je prokleto?
Znate onu, oteto prokleto?
A ako je od isrotinje oteto to se zaplati dvostrtuko. Na ovom svijetu. A na onom nezamislovo skupo.
I vrlo je vrelo. Hajd’ to ni po jada. Ali zamislite vječnost. Ne, možete. Sasvim normalno. A sada zamislite vječnost i roštiljanje na najačoj vatri.
Ha!
To već možete zamisliti.
I mi.
E , eto vidite , na tu strahobalnost zagovaravači načesrtanije, islamskih deklaracija, pijačari,robijaši i direktori konc logora, njihovi sinovi i žene ne obraćaju pažnju i prave se da to ne vide.
Neki misle ako imaju strabizam,riđu bradu ili zalickanu kosu da će im se oprostiti.
Jašta.
Oni su već osuđeni vječni robijaši , koji opljačkanim narodskim vrećama sa zlatom , ovjeravaju svoju ulaznicu za najvatreniji i najžešći kazamat ikad napravljen. Sasvim po njihovoj mjeri. Bogat zlaćanim bojama i toplinom.
Što bi poete rekle:
Savršen je plan Boga jedinog.
U prevodu:
Jao i kuku onima sa otetim vrećama zlata. I njihovim očevima i majkama jer su ih pogane rodili i odgojili
Zora kad dođe
ubra mog mira grožđe
trčim po beskraju dana
sebe da otrgnem od bolnih sjećanja
da mi oči upiju miris novog cvijeća
i krenu put novog proljeća