l
Poglavlje 1. ili kako bi to uvodničari rekli Uvod
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno! ako ne računamo vatrenog Nerona. No taj je vatrom pejsaže risao.
Po mnogima – jedan od najvećih slikara svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo. i nimalo diskutabilno.
Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor.
Znači možemo početi.
Tuluz-Lotrek.
Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek zaredom.
A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?
Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i do u tančine protabiriti bar , neka djela koja je ruka tog umjentika izbojila.
Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Još manje od prepisivanje.
Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih. Čini se da je sve rečeno. a možda i nije baš sve. Uvijek postoji drugi hastal , neki drugi , osamljeni ugao u nekom bordelu ili barem pomokrena crvena svjetiljka koji nisu ispričali svoju priču.
Poznavaoci umjetnosti se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo. Kažu – ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.
Rekoše , ima mnogo , bespovratno mnogo izgubljenih slika. Izgubile ih žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu, a neke i o bogatstvo. Maleni čovjek je bio rastrošan i galantan. Moglo mu se. One ih nisu imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar u cvikama velike dioptrije u posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.
Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro – i poneka pralja – prostitutka. Vrlo rijetko samo pralja ili spremačica. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. Sve one su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i ljudsko zlo i bijedu. Nudile su toplinu i ljubav za novac , želeći isto za uzvrat.
To je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.
I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. I obavezni pretilac tog miljea – najstariji zanat na svijetu. Mi nismo nazočili postanju zanata ,pa vam ne možemo zasigurno potvrditi pređašnji navod. U svakom sliučaju ulične pjevačice ,prodavačice cvijeća i ljubavi su bili neizostavni i bolji dio tog miljea.
Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom. Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog i raskalašnog Monmartra.
To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo ni prijatelja. Slobodno se može reći čak ni oca. Nemojte misliti da insinuiramo na bezgrešno začeće. Ne! Njegov otac nije ispunio roditeljsku normu , osim što je donirao tekućinu za rasplod. Ostavio je slomljeno, unakaženo i bezgrešno dijete majci i usudu na skrb.
Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim, zli ljudi se šalili – pačijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci i unakaženost nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.
Poglavlje 2.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.
Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena francuske ariastokratije i visokog društva.
Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa i svrabeža , ili su ih natjerali na aspajanje radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato , iako je lako moguće? Takav je bio taj takarli običaj.
Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.
Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.
Dijete je djetinjsto probolovalo uz sve moguće i nemoguće infekcije , boleščine i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetsko odrastanje , dvanaesta i trinaesta godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim ključnim i osjetljivim godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život.
Umjesto da raste , mutiri, grlati , poteže plavetne, crne , riđe ili smeđe kikice, skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk). Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logična – uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.
Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni fiziološki principi, svuda osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjetnik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.
U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz. Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled. Prvi je prespavao izmoren dugim putem u truckavim kočijama. Ostaće zapisano da je Pariz jedina umjetnikova ljubav koja mu je podarila svoju milost. Bezuslovno i zauvijek. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.
U Parizu je već otprije , u bijegu od supružništva , živio njegov otac Alfonsa Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbinu nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.
Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu i roditeljstvo su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to , obično , sinovi upoznaju očeve. Ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i sve moguće pogodnosti dostojne plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom i skršenom biću.
Da li nošen bolom i očajem , ili jednostavno ponešen ljutnjom i prezirom , Anri je vrlo rijetko pominjao oca. Odrastanjem i slavom učinio je sve da ga sablazni i iskaže svoj prezir prema aristokraciji i plebsu.
Njegova majka je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće. Dostatno za bijeli udovički život? Valjda. Ali nedovoljno da se u potpunosti uobliče svi zdravi elementi dječije psihe.
Grof Alfonso je bio markantan čovjek , pun života i osjeta. Englezi bi rekli: pravi dendi. Grofica Adela skoro besprizorna ,uspravna i ponosna žena , predodređena da bivstvuje na donjim granicama dosade. Ah, ti aristokrati. Tako puni sebe ,a tako hladni i bešćutni.
Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi. Biti blizak sa suprugom , u mondneim krugovima se smatralo negospodstveno i vrlo pučanski, odnosno primitivno. Intima i strast među supružnicima se najčešće svodila na evolutivne zakone produženja vrste.
Kada je prizdravio Anriju su plaćana škole za bogate. Fizička obogaljenost nikad nije dobrodošla u druženju među djecom i mladima viših , a bome i nižih klasa. Djeca su uvijek preslika odraslih , naročito u mladosti. Što papagaj čuje i vidi to papagaj imitira. A ima ih koji nisu papagaji nego majmuni ili hijene.
Nije imao prijatelja među vršnjacima. O prijateljicama je izlišno govoriti , mada bi ženska bića , po Evinom materisnkom sustavu , morala biti većeg srca i empatičnijeg , a bome po grudima i širokogrudnijeg pogleda na nesrećnike.. No , kako kažu – uvijek ima izuzetak koji potvrđuje pravilo. Škola je Anriju već prvih dana u zagrljaj dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu, sve do smrti. Nećemo biti maliciozni , ali msje Moris , je postao njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti i pobratim
Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Bezbrižna dokolica je bila moguća . sasvim izvjesno u predahu iuzmeđu dvije boljke , između dva bola i očaja. Okolo aleja kestenova , cvijetni balkoni, promenada aristokracije , bjelih čipkanih rukavica i laganih kišobranićića koji su štitili od sunca, svile i šeširića svih mogućih impresionističkih boja. Ali ipak, to je Anriju izgledalo tako sićušno i siromašno prema njihovom zamku u Albiju.
Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.
-Glavobolja, a ? Neveljala gadna glavobolja?
Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno smijao u svoju četvrtastu bradu , koja je tuknula na ustajalo vinop , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.
Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom Francuske. Nema pomoći, normalno ni lijeka, osim oniuh tegobnih za ublažavanje bolova.
„Ozdravio“ je nakon dvije godine. nenadano i ohrabrujuće. Da li je u životu baš sve tako jednostavno? Neće biti. Zna se pravilo : Kada gre ono naopako gre.
I grelo je. Prvo je pao. Bezazlen pad u kućnoj biblioteci savršeno ravnog poda. Nije bio čak ni nešto uglancan. Tih dana Lotrekovi su tražili novu spremačicu. Pad ničim izazvan i bezrazložan. a možda je Anri samo postao smotanko koji se još nije prilagodio prelasku iz horizontale u vertikalu. Iz bolesničkog kreveta u svijet zdravih hodača.
Lijeva noga je kvrcnula kao najsuvlja grančica. Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje , su se protegli u godine. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim poslušnim tokom , po željama i nadama pučanstva , makar to bila i aristokracija, tada suđaje ne bi bile potrebne.
Kamenćić , veličine pola graška , kažu poznavaoci, se ove nove prilike našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!
Mama se sledila , iako se već hobikla na te krike i zebnjom majčinog srca je spremno iščekivala te jauke. Nove dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazivanih lomova, prelomova , novih bolova, jauka , vrištanja i gipsanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena i tužna obukla je crninu. Majčinskim instiktom , shvatila je da njeno milo dijete neće nikad ozdraviti. Molila se samo da joj dijete uzmogne hodati.
“Jednog sunčanog i lijepog dana ” nakon dvije godine agonije Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti, groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom,potaknut adolescentnim hormonima , počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je samo gornjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali konture odrasle muške osobe. Noge kasapljenje mnogo puta nisu reagovale na zov odrastanja . Ostale su krhke, pune ožiljake , umobolno dječije.
Nekad ljepuškasto dječije lice se izobličilo. Usne su mu odebljale , obojene nezdravim skarletnim crvenilom. Nos je postao bezlična mesnata izraslina sa velikim magarećim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid rapidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
-Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!”
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog potonjeg života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu slavnu vojničku karijeru , dobro ugovorenu ženidbu i veličanstven produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa, nasljendika loze i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog sto trideset centimetrov, za kepeca sasvim dostatnih.
