Javno obraćanja Nerminu Nikšiću/ Vojinu Mijatoviću , Elmedinu Konakoviću i Edinu Fortu : Trojka – lažljiva , pokvarena , pljačkaška bijeda i fukara

Udrtužena “demokratska” zločinačka trojka, etablirana u narko dilerskim likovima Nermina Nikšiča/ Vojina Mijatovića , Elmedina Konakovića i Edina Forte nastavlja svoj krvavi i pljačkaški pohod.

Kriminalno povezani sa vođama udružernih pljačkaških i genocidnih tvorevina rs i hb, razrookom fukarom Miletom Dodikom i bezusnom robijaškom tetkicom Draganom Čovićem nastavljaju krvavi pir protiv vlastitih naroda.

Osilila se viševejekovna bijeda , bagra i fukara i ne daju narodu disati , ni živjeti. Oteše im svaki zagrljaj na putu do usta. Ljudi umiru od gladi. Umiranje od gladi nije figurativno, već bukvalno i faktička realnost.

Gdje je naš novac vapi potlačena sirotinja ?

Ona ista koja je na svojim plećima iznijela opstanje Bosne i Hercegovine:

-penzioneri, borci I RVI, radnici i novostvorena socijala.

Zašto šute mediji?

Kupljeni za siću?

Zašto šuti pravni , zakonodavni i pravosudni sistemi?

Uhljebima , poltronima i nepotistima prijete otkazima i likvidacijom.

Zašto šuti narod?

Nemaju snage . Umorili se na putu borbe za cjelovitu BiH. A njihovi predstavnici svi do jednoga su potkupljeni. I gase vatru lažnim nadama i obećanjima.

Dok je “velika” petorka na vlasti u Bosni nema sreće , mira i blagostanja.

Ko je može pomesti?

Narod i samo narod.

Izaći na ulice i istrajavati dok neko ne padne. Ili surovi plačkaši ili bolesni i napaćeni narod.

Daće Bog Milostivi i pogledaće na Svoju zemlju Bosnu zemlju Božije milost i Svoj napaćeni narod. I žesttoko udariti na silnike , nevjernike , licemjere i bogohulnike i na sve njihovo.

Dosta više otimačine i pljačkanja za unuke generacijama unaprijed!

Dosta više laži i praznih obećanja!

Dosta više očigledne otimačine bezočnih pljački.

Dosta više narkodilerskih kabadaija !

Probudi se Bosanski narode. Vrijeme je . Krajnje.

Zauzmite skupštinu. Raspustite vlade , skupštinu i pljačkašku vlastelu.

Ovog trena! Jer demokratije , pravde , reda i zakona ionako nema.

Ponesite govnave brezove metle , katran i perje. Pometite truleš , govna , lažove ,varalice , pljačkaše, narkomane , krvopije , stoku da proste hajvani…

Sutra će već biti kasno. Neće vas biti, kao ni onih koje su pobili i nestali – što glađu , što metkom , što samoubistvom.

U ovom konc logoru svjetske “demokratije” život ne postoji. Samo logori, geta i groblja.

Dopisano,

ako ima demokratskog i nezavisnog medija u BiH , ako je ostalo imalo poštenja i časnosti , molimo vas da javno obraćanje pomenutim spodobama prenesete u cijelosti.

Unaprijed hvala.

Tatjana Lukić – Strah / Od trga

za dugih šetnji-vježbalica

mimohodu se privuklo tijelo

nije drhtaj pred osamom

koja čeka svaki moj koračaj na trg

i sagnuto

i stidno

za svaki korak čuva ovo čelo

po misao – veselicu

nije strepnja ni pred njinim očuvanjem

od uličnog pristaništa

tek po dubokom izdisaju

kad ostaje za mnomzvonjava tržna

grgorenje bijedno oponašanje vode i plač

drhtaj razgori –

-kad smorenu povuče me sebi kameni sprud

čeka li me iznova

tužni mimohod tržni

ili će časak jedan iscijediti za me trg

od kužnih me voda očistiti i ukoniti

šta će sa mnom trg?


												

Oni jašu – Troškovnici i plišana odjeća

Prvi dio – Hamali

San svakog mahalaša , a vjerujemo i svakog pretenciozno normalnog muškog stvora je bila odjeća vrijedna pažnje , ponosa i zavisti , a koja je obavezno morala uključivati plišane jedinke

No , dug je put od želja , htjenja i mogućnosti.Mi kaki jesmo , najviše volimo oko kere pa na mala vrata. Nama se to uvijek činio najkraći put. I moš ga uvijek bataliti , a da niko ne eprimjeti da nisi završio , il’ nisi skoro ništa misleno rekao. Ono – kad bi se zezali!

Ne znamo zašto , ali prvo su nam na um pali vikend troškovi prosječnog pubertetskog mahalca.

Igranka – ulaz 5 X 2 = 10 dinata

Dva soka x 3 = 6 dinara

Kurtija cigara = 2 dinara

Dva fišeka košpi i kikirikija = 2 dinara

nerezidentni troškovi = 2 dinara

pride 3 dinara za svaki slučaj.

Ukupno 25 dinara

Dva puta sedmično puta 40 sedmica jednako garant din 2.000

U prevodu , radi lakšeg snalaženja :

-jedan Din = 1 Km.

Viđu jada. Samo tri sata plesnjaka . A nismo ni zagrebali troškovnik.Gdje su tu ostali dani i izlasci, pokloni , moda ukorak sa vremenom i zavođenja? Pa još i dnevni troškovi. Pa razmetanja i čašćenja. Moro si pokazat široku ruku i dušu , inače ti u mahali nema opstanka.

Godinama sazrijevanja troškovi se multipliciraju. A ti si učenik , student ili samo lijendohan. Ali grebane ili mukte u mahali nema. Moš je'nom dva put bit kokuz, al treći put lagana rahmetli noga.

U mahali majke ne rade. Ostavština predaka. Samohrani oćevi se brinu za pet šest i više šlanova obitelji. Ponekad otac kane koju kintu sinu, kad osjeti djetinju stisku. Zna on , a zna i sin – nedovoljno za kročit u mahalu.

Niko se ne buni , a svi zadovoljni . Svako ima koliko mu treba i za koji sevap pride.

Majka u kući zaradi platu i više nego što joj država može platiti. A počesto ima i šivaća mašine. A svaka žena , kraljica majka , morala je znati plesti, vezti , heklati i odjeću krpiti. Učiti kćer princezu tome istom.

Nema stida i ponosa. Porodica treba sve imati.

A u mahali ima bogata kona nerdanica. I zaposlena komšinica došljakinja, koja ne nema kome djecu ostaviti. I udova hadžinica koja je na teretu snahi, a sin zaboravi majčinu vjernost – i ocu i njemu. A uglavnom se imala bašta i nezaobilaznio cviejtnjak. Đes’ ba ti vidio kuću u mahali, a da đulama il mačuhicama ne mirišu. I ljubavlju i milošću prvenstveno.

Muška djeca su od deset godina postajali hamali, da bi irgetom , naukom i odrastanjem postajali gospoda.To mu bilo sasvim logično. Samo hamal zna kako je teško postati gospodin.

A hamal vam je ko i ciganin. Nema škole, nema para, dinar teško zaraditi , Pođahkad nema druge. Sve se zgudumi. Damar zatreperi, umor nikako da mine. Batal dani ubijaju. Čerge se umore i zastanu da predahnu.

Čovjek ima nadu i vjeru u Boga Jedinog. Zasjedne , da duši odušku. Sa akšam ezanom , krijuć pogled od neba okupi svoje čeljade i komšiluk, nađe se ćemane , i def , i tarabuk. Ponekad se jami i gitara i krneta. I eto, žene zgotove crkavicu koja se ima . Bog je umnoži i eto trpeze i radovanja.

Sa purpurom sutona zatreperi muzika, Tiha , tužna i sjetna. Stapa se sa zvjezdicama i mirisima đardina . Noć postaje blagoslovljena . Jedna prelijepa žena pusti umilni glas. Iskonski glas boli i ćežnje , glas neutješni što doziva ljubav i dodire.

Život po ko zna koji postaje prelijep. Miriše na sreću I mnogo , mnogo lakši biva. A šta vi mislite od koga su se učili akšamluci?

Eh , djevojčice mile , gdje ste sad.

Molitva

 




Molio sam se

zaista

djetinjim srcem





i nevinošću

naših dana









vratite mi moju djevojčicu





u magli zimskog jutra

otvorila se pukotina





e znao sam

snovi neobljubljeni mi šapnuli





molba će biti neuslišena





Bog je Milostiv

spašavao me bola





pola milenijuma poslije

shvatih





lako bih ja sa svojom tugom

ali nikad nisam mogao

preboljeti

usnuće njeno





sleđena rijeka

ni vapaj da pusti

zagledan njenom dubinom

eho odjekuje sniježnim obalama





dođi mi mili

vrijeme je

Tatjana Lukić – Od cvijeta

Nikad te ne otimam zemlji

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

nikada !

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

od zova tvoga priljepna

otimam se vješto uklanjam

i bježim










												

A u Sarajevu blagorodna kuća mojih Roditelja

 

još postoji ulica strma

uz koju si se verala

i kuća stara stoji





prazna je odavno

niko njoj ne hodi





svi su utihnuli

koji bi ruke širili





kraj mene i uspomena





tišina prolazi šutke

za namrgođene je briga ni





ciča zima još uvijek je vanka

nikad se ne gasi svjetiljka

kroz neugaženi snijeg

teško se probiti sam





u zametenim prtinama

slijediti san

Bog mi je svjedok





prozori su svi zatvoreni

niko ne motri van





godine su lijepe i mirne

ne smijem reći da sam sam

bile bi tužne ptice malecke





minuli su smetovi

sa sobom sve anđele poveli





ostalo je samo

moje srce od porculana

iskreć ljubav iz svih prozora

one iste stare kuće kojoj niko

od ezela ne dolazi da dušu ste

*

Dobri lutalica na kraju puta













dani su plavetno sneni

razbistrio se pogled

a sunce još uvijek sja





da li je lutanjima kraj

iza ovog sna





bijah svih mornara kralj

u svakoj luci po jedan san

krinolina blistavih ljepot dan





čeribašama nauk slao

u svakoj čergi vrane kose mirisao

na strasne noći jurišao





ni jedan đardin perivoj il gaj

privučen cvrkutom ptica maleckih

nisam zaobišao





u lutanjima vječnim

bijah melkisedekov drug





aj vremena vremena

prelijepa i bremenita





gdje li su sad prelijepi dani





labudice olakšalih krila

sa zaleđenih jezera ljubavi i sna





grlica iz grada mog

lepršave u zagrljaju mom





da li ću bar jednu naći

na kraju puta





tamo daleko

na toplom jugu

kraj mora lijepog jadranskog





od praiskona maslinjak sudbe čeka na me

od zova brnistre i grdelinki se ne mere pobjeć





da se snovima vraća

ljepota prošlih dana

u Slavu Gospoda





ili je sve samo jedan blaženi san

Tanji





Još postoji ulica strma

uz koju si se verala

i kuća stara stoji





prazna je odavno

niko njoj ne hodi





svi su pomrli

koji bi ruke širili

osim mene i uspomena





tišina prolazi šutke

i nikog nije briga





ciča zima je još uvijek vani

nikad ne gasim svjetiljku

kroz neugažen snijeg

teško se probiti sam





Bog mi je svjedok

prozori su svi zatvoreni

niko ne motri van

godine su lijepe i mirne

ne smijem reći da sam sam

bila bi tužna Tanječka moja





minuli smetovi

sa sobom su poveli sve anđele

ostalo je samo moje srce od porculana

Tatjana Lukić – razlozi za ostanak

pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?

pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?

pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?

pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?

prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?

od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?

a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma

uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?


1989.

Tatjana Lukić – Sarajevo





postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?


1989.