Nosi srcem nježno
voljenje
dlanom stegni ružu
ljubljenu
ranom zaboli dane
prelijepe
krvlju piši riječi
prebolne
ožiljkom duši ukleši
sjećanje
koliko smo se voljeli
moja malena
No comments
Author Archives: admin
Frka Frkica – III Dio
Košmar
Ono neko drugo jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošlo ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko su me prestravili , da me neki grozni košmar za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Nisam mogla dišem od straha.Tek pred samu smrt me sasvim popustio.
Samo sam nejasne djeliće tog košmarnog sna upamtila.Bili su zloslutni.U nadnaravnoj ljepoti tolikim crnilom obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.
Sljedeće večeri sam se udavala.Njemu , a to znači niti bilo kome nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Pošto nisam mogla svoje , srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.
Razumjeće. Ne sumnjam. Tri je naš broj. Neparan broj nikad nije dobar izbor. On kaže sve je u parovima.Sve što nije upareno ne potiče od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.
Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu jedna prelijepa djevojčica zavjet dala . Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.E vala , neće ga on više na srce prislanjati i u njemu njene tragove, mirise i sjećanja tražiti.
Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje zbog njega;a on bi da njeno zlato miluje i na srce privija . Znam boljeću ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lupežica ukrala. Tepaće mi – moja mila, prelijepa Frka Frkica… Osjećam to.
Ipak , više sam ga uzela jer sam njegovo nešto u ruci , pri srcu htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam imala izbora .Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome, ništa.To je bila moja bitka,moj izbor. Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.
Luce mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se istinom Dobrom vratila , ali sigurna sam i veliko zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boljeće i mene i Dobrog.On je htio da potisne ka zaboravu svoje proljeće radi mene.Ali nije nam se dalo.Možda je tako i najednostavnije. Nekako , naviknuće se bez mene. Nadam se.
Nije onaj moj budući , suđeni kriv što je kasnije postao onakav kakav jeste.Krivi mu otac njegov , moj otac i ja. Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:
-Ovaj vaš sin isti ja.
Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru , na Golom otoku svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca mimo kazamata nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zakatančila.Hvala joj. Nikad joj neću moći zahvaliti , što sam poslije doživljene grozote mogla rasti , bez straha da će me zlo , iz busije, iznenada zaskočiti.
Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ,ni kako ni zašto. Zlo uvijek ostaje zlo.
Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna – možda jednog dana …
Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari , i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio . Do tad je radio dvije smjene da sve imamo.
Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luce mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog, inače dogovora nema.
Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa sinom i tek rođenom kćeri ,čedima mojim malenim.
Sada u mene obitavaju samo led , djeca i Dobri.
Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.Kad naše očeve vidim,strah i jeza me hvataju.Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.Muž isti otac. Sin naš isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.
Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz bračnog kreveta.
U meni đul bašte i đardini ponovo počeše da zelene i cvjetaju.U početku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne: moj , samo moj đardin.
Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.
Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.Meni ostavljaju bijelu.Bijela … bijela …odzvanja u meni . Boja nevinosti , vjernosti i sna .
Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula od druga.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove. Kad oni krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju misli ,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.
Malo poslije ja bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda sam kod otomana i peškuna nešto krala.Mnogo ljubavi od Dobrog , jednom njegov upaljač i evo sada u snu i anteriju.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao ona nekadašnja , tanana , čedna Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.
Mala Guza i Kosa su tek odlutale sjene. Žao mi nježne i tankoćute Kose , nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi i sa nama družiti,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog takara otišla.A opet sve nešto mnijem , gore je bolje.Tamo nema zemaljskog jada i bola: suza i gorčine.
Pustila bih i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog , bekriju mog ukrade.
Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila se odnekud jedna harmonika bijela, od slonove kosti, svjetlucava, bjelja od nevinosti.Mojsije taku nikad nije imao.
Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću život sićušni nosim.Trudna sam. Znam da je muško.Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih i pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.
Harmonika bijela svjetluca i ne miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz naših bašta i đardina.Ovaj bolero i jeste i nekako nije kao oni prošli.Ovaj je nekako nježniji,laganiji, čistiji i prozračniji, akord dva hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.
U taktovima starog bolera tri vile oko harmonike i zanosu igraju.Ovaj bolero nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insanke ne plešu. Samo velovi,kao aveti oko hamronike lepršaju.
U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pjesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.
Peškun na starom , dejavu mjestu .Na njemu zlatni upaljač.Čudim odakle tu?Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomene, da me više bole.Plava kutija sa cigankom što na sredini okret pravi.Neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier.Neotvoren. Kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema ,zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ,ni ljubičica nema.
Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krase.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bosonog je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Skoro dijete.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno sa tabanima njegovim igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem , da mu drače ispod i sa nogu kidam. Ne uspjevam.Kad u snu nešto previše želite , to nećete nikad uspjeti. Život ponekad prevarite i uspijete.
Tek nekoliko trešanja na trnje niotkud , sa neba pada. Lijepe , okrugle crvene bobe.Mali princ ne obraća pažnju na trnje i krv.Zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje, jednu po jednu i redom o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno, skoro djetinje lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.
Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona davna Frka Frkica i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Ima prečeg posla.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.
Kako da ga oživi;pita se?Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara česmu , onu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora i pere bobe. Ah , sjetih se takva je i moja desna dojka, malo hera, ali čvrsta.
Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara , kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu i smješi se.
Ja sam skeptična.
Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih , trešnjinih crvenih okruglih boba.
Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali. Slegne ramenima. nema vremena da ga vadi. Šta bi, bi! Ništa strašno.
Ja opet poželjeh da se sagnem da mu isod nogu bar malo trnja sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje,sa neba pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijelu košulju briše.One se crvene kao da se kupaju u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba doletjelih niotkud.
Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih mlazom one here česme , pa se vraća,prelazi preko trnja do otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud , druga bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.
Frka Frkica misli;nešto nije u radu .Šta tu dvije grlice rade?Mjesta ima samo za jednu.
Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se on više ne miče, trešnje sa neba ponovo padaju. Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi o bijelu košulju briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupina okruglih ružičastih i crvenih boba.
I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje, noge sve krvavije i trnje sve oštrije,molitva ,slijetanje nove grlice,Poljubac kljunom,nizanje srca,trnje , trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je samo sedam hrpica po tri u nizu.Pored svake barem po jedna grlica guče. Nešto me bocnu. Toliko grlica na jednom mjestu nije normalno. Ljubomora? Ne znam . Ne osjećam ništa , jer nemam vremena za to. San žuri dalje , a ja ga moram pratiti..
Mozak mi ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je poput rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su mu sve izgrabanije,crvenije i krvavije.
Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio, da sačuva snove i ljubavi svoje.
Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja! Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.
Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška medicinska lopta i heknu poput granate:
-Grruuh.
Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe , trešnjine okrugle crvene bobe sada je samo kaša, što se na sve strane, ko krvavi potoćići niz peškun slijevaju.
Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo je sačekuje briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.
Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte ,ispod zidova.
Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.
Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:
-Vrijeme je da se spije.
Mali princ je opet tu . Okreće se , gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:
-Nije, mila moja,nije vrijeme da se spije , vidiš, akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.
Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.
Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.
Noću nebom lutam i zamišljam da iz neke daleke praznine njegova malena planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šume zadivljujuću muziku univerzume.
Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.
Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa povjerenjem i dobrotom gledao.
A sve je počelo par godina ranije.
Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana ,Suada i Rajka u trgovačku.Škole,jedna do druge.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.
Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i jedina voljena žena.
Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao , nemoguće,ali samo oni koji njih nisu upoznali.
Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Činilo se da njih nije bilo ni za kog briga, osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopunjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.
I još nešto, bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila stovjetna, iznijansirana u kolopletu smeđih boja.Vrlo elegantna i jako , jako skupa. Zanatske rukotvorevine. Milsim da im je samo veš bio konfekcijski. Nisam mu nazočila . Tada me te stvari nisu interesovale.Midi , svejtlosmeđi baloner ,dvoredno kopčanje, lepršavih leptirastih revera od balon svile . Vuneni đemper sa kožnim dugmadima drap, bež ili oker boje .Rolke u varijaciji od bijele, crne, tamno smeđe, ciglaste ,drap, bež ,oker …sa uparenim istobojnim trapez pantalonama od prvoklasnog štofa , zanatske izrade. I na kraju šlag na tortu rogobatne smeđe brukserice , boje mantila , sa visokom petom i veoma zaobljenim vrhom.
Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.I možda zbog te visine su u ovoj kombinaciji izgledali vrlo zavodljivo.I vječiti , šarmerski kez od hau do hau.
Oma Grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije bilo posuto žutim pjegama.Crna kosa do ramena,crni mark špic brkovi, zaobljen , skoro bokserski nos ,ispod tamnih očiju i cvika vidljivo – plaho dioptrijskih .
Deba tanak i nervozan ko ustrptali horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov prednji čuperak na smeđoj , dugoj ali dosta tanjež kosi.Nos mu je bio malo orlovski blago povijen; ma pravi kokotić.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će razmisliti o druženju sa njim.Debu je to bolilo i ljutilo , ali je šutio. Jaranski pametno.Oma je bio težinski mnogo ubjedljiviji.
Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono – bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.
Baška baŠa se najbolje snalazio u klasici.Bilo muzici,bilo plesu , bilo ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji . Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale , iako je bilo neke plemenitosti i uviđavnosti u njegovom , ali i njihovom ophođenju sa klinkama.
Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama; udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.
Ali prije toga…
Bilo je to pred samu zoru.
Jako sam ušla u trinaestu godinu. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih svakog prelijepog Božjeg dana u četiri i kvarat ujutro. Skoro šest godina, jedan dan za drugim . Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio mog posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.
Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu , blistavu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od pet velikih hrastova vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.
Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Jednu godinu starija, a dva đuguma više.Četiri đuguma, preko dvadeset kila, jedno dijete od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.
Gdje će im duša?
Često mi to pitanje na pamet pada.Pogotovo kad od umora prije večeri zaspem.Ja sam tek dijete. Djete zaradilo večeru , gladno je ,ali nema snage da je sačeka i samo zaspe. A za sutra ništa ne pretekne.
Šutim .Sve me boli, kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to.Mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro i za oca bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i raduje , u susret suncu , preko proplanaka i gajeva leprša i juri.
Tako, ustanem zorom , krmeljava, često neumivena , pristavim kravama sjeno, šćemlijicu i lonac pred kravu, operem vime . Ponekad se sjetim se da sam neumivena, plaknem oči vodom iz kante , kojom perem vime , i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da niko ne čuje. Samo četiri pjesme znam .
Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas joj sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona uvijek pusti suzu, krupnu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.
Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi , zadrži i izdrži dok nije skončo.
Ja sam po vas bogovetni dan u nekom košmaru umora koji ne prestaje i koji se vrti u krug. Muzem krave, punim đugume , na konje – pa raznosi. Daleko su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlače . Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam za to, ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.
Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Mrven.Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići ,oni su dušu dali za radio stanice navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet o navigavanju ili bilo čemu drugom preda mnom prozboriti.Tada postah Frka Frkica.
Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja sakrivam te dugmiće za navigavanje .Stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu? Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i dan danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.
Poslije , praznih đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram nazad krenuti , ali lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva je vesela i djevojke raspjevane. Nju sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla skužiti..
I drugu sam kasnije prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To zašto ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima pametnijeg posla od mehanluka. O tom poslu znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj zlatna vrata na dvorima ako neće biti zajedno? A često iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu – što onaj bazarđan Mujo za onom nekom , ko fol jadnicom Fatom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala kaki su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da za mnom zamandali vrata, da me jednog dana riješi ovih mojih muka i belaja.
Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo , kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.Kontaju malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter.Sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.
Ipak sam i tu pjesmu naučila i ponekad kad bi mi sisicee zatitrale,tu bih zapjevala,.Nju ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.
Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena ? Joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan po dva puta.Nije čudo što sam suha ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala,.I imala dva dugmića za radio navigavanje!
Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile;naravno i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere.Od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se bogdu odmorim. Tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih ne bi imali.Na Bjelavama su ljudi imli sećije .Nekad bi me uveli da mi plate i neko slatko ponude. I posjeli na sećiju. Joj rahatluka.Čisto, ispeglano , mekano i udobno. Ni to nismo imali. Samo drvene stolice, hastal , neke polovne šifonjere i krevete. Kako sjela ,tako zaspila.
Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada to nisam znala; ja se pravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti što ne kuka , suze ne proliva i pomoć ne ište.
Aha! Kako ne.
Niko nikad ni jedne riječi.Ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovdje radim i rintačim za sve nas,a sestre nikako i nikad da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da udavaču svijet vidi da se đugumima po mahali lomata..Onoj drugoj tatko nije dao da se đugumima vija.Kaže : ne da on svojoj krasotici da đugumima svoju ljepotu kvari.A gdje sam ja tu – često se pitam?
Tako majka i ja rintačimo.Ona u onom higijenskom zavodu ribaj , peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova novopridošla gradska stoka može unerediti , to ni hajvan ne može brabonjcima i balegom obarabatiti.Uglavnom drugu smjenu od dva do deset rintala. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ukoliko dođe umoran sa posla ili meane.
I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti , u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio.Tada ni pio ni pušio nije , samo da našu “milostinje“ ne bi primio.Muško je on,može sebi zaraditi.
Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam: maeana, mori ,mome , ubavo, drugari,legnam,svirav, pojev, spijem, tatko, denari, žalba,čardak, znaješ, dert, propie…
Nikad nisam ko sestre rekla:
-Tatko si vas svoji denari propi u meana sa drugari.
Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od nepunih trinaest godina u bijeli rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili neka baba ?
To ja vas namjerno izazivam. Čitala ja Zolu i njegovu Nanu i Žerminal. Voljela čitati,a negdje se potrefile te knjige , jedna do druge i ja ih pročitala. I opet i još nekoliko puta.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda.I da je svugdje u svijetu mnogo bili, jada i bijede . I umiranja. Pola knjige nisam razumjela, vremenom , mi se poslije sve u glavici složilo.Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na one njihove slabosti : ć. č. đ. , dž , dc.
Nekad mi to promakne. Ne bunim se kad ih slušam.Ima u tom nerazlikovanju ,neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći. Ili ću se ko Dobri zezati. Nekad meko , nekad tvrdo , a ponekad i u tvrdo i u meko,a znati šta je ispravno.
Jednog jutra , sabahilden in the morning što bi rekli mahalaši, , onako bunovnu u polusnu odjednom me nešto svom snagom s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iza krava ,u mrak me heknu .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska, Ja pokušavam da to ogromno nešto gurnem i vrištim.Ne mogu,sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko pritisnuo,ne mogu ni vrištat , ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu , do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam šta se hoće,samo znam da to što hoće – ništa dobro nije – nikako nije.
Vremena od đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola krave ,spavanje.Ne znam kako sam odličan đak bila , vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.
Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere ,hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.Hoću da vrištim ali ne mogu,ne da katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijanom mangelom raspolučuje ; glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.
Joj ,mamo mamice toliko me boli da samo želim umrijeti.
Zazivam , vrištim svoga glasa ne čujem:
-Pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.
Niko.Ništa.Ni mili presvijetli anđeli.Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , kida , uništava.
Tada , niotkud jedna grlica mala,sasvim malecka,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila.Blago me pogledava i smješi se.Kako mio i prelijep smiješak. Kako bistar,čist i umiljat pogled.Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje me boli. Misli mi lutaju nošene tim prizorom i ja se gubim nekom bezdanu.
Grlica tada zaleprša ka meni i spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila.Meni se čine prozirna su , anđeoska.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga napada , ovaj put u desnu sljepoočnicu ga opet dvaput iz sve snage kljuca , pa se izmiče.
Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani , a drugom panalone podiže. Okreće se meni dok mu krv sa slijepoočnica lipti, govori:
-Ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata .
I bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug i kum iz meana i Vranja, koji je tih dana bio kod nas u gostima.
Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem. Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim , i ne plačem i ne jecam. Ne prestajem da ne plačem i ne prestajem da ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, i početi vrištati ,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati i nejecati.
Ne plačući i ne jecajući prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :
-Hvala ti Božji anđele mili.
Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to – što će sve biti u redu. Ni kada će to biti u redu ,ali sam smirena ,iako bol još dere kao vatra živa i u mozgu odjekuje. I grozno,neljudski se pojačava.
Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu što svetlije biva. Sviće . Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, okrene se ka meni tek jedan krug , ne osmicu ko pčele , već anđeoski krug,oreol meni kao pozdrav crta i nestaje. Ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega neodređenog osjećam sram, i ponovo počinjem da ne plačem i ne jecam ,tako glasno da me niko ne čuje .
Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frtutmi nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavam. Poravnavam pocjepanu haljinu. Završim pa krenem napolje , a na vratima srednja sestra.
Tužna , neveselo glavom klima i progovara :
-Rano si počela.
Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono monstruozno što joj se nije učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I dole,i tijelo i srce i mozak i … djetinja duša.
Tada u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala
Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako mi dođe svijest , hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:
-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.
Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila jako ,silovano dijete od nepunih trinaest godina trinaest godina i trideset osam kila prkosno tegari svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga , mala grlica, Marija Magdalena ili Ivana Orleanska ponosno hodim, čini mi se da lebdim.
Ne znam šta će sa mojom tek otkrivenom djetinjom dušom ? Sad je oskrnavljena, upraljana , slomljena i beskrajno tužna, Valjda će je Božija milost očistiti i prosvijetliti.
Slijedeće jutro se pripremila.Britvu očevu ponijela,smislila šta ću. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao dovršio nije. Pustiću ga da me povali.Predaću mu se,ali prije nego mi opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala sam to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Mogu ja to. Ako četiri đuguma sa trideset osam kila mogu tegariti svako jutro , šest godina dan za danom , mogu i ovaj mali rez zarezati i podnijeti
Samo što se smjestih, eto ti njega. Smješkam mu se. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene , na dijete kost i koža, sisica nema , bradavice tek počele bubriti.Uskoro će valjat za navigavat?Njega nije nije briga za djete , samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice blati, siluje i ubija. Da ubiće je , konta on , juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.
Kako se saginje, ja u ruci britvu stišćem , ne dišem , čekam svoj trenutak, ali …
Odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu, u potiljak pogađa , jednom pa drugi put. Tako jako da zvuk kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada ugledam srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na sunčevoj svjetlosti,i onda još jednom monstruma po glavi mlatnu i kaže:
– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.
Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:
-Odi sad , uredi se i upristoji, raznesi mlijeko,konja za hrast zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.
I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za hrast zavežem,u školu požurim i pravo u klupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini,čini mi se da mi šapće Nebo.Pogledam u nebo. Plavi se i svijetli , kao da mi se smješka.U djetinjoj , tek otkrivenoj duši neka lakoća. Ja prestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam , jeste da su ko dugmad na radiju ,ali znam da postala sam žena.Ironija? Šta se može!? Tako se desilo i to je to. Sama sebe tješim i mudro zborim:
-Dobro došla u život Marija Magdalena lijepa , velika djevojčice, Frka Frkice , malena ženo bez sisa , dobrote i milosti puna.
Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se na neka mutna rabota navadi. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu lopatom rudarskom pobuca. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila i zakatančila.
Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i nevidljive niti plela.Slijedeće jutro , skoro sedmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.
Počeše mi se tada malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe. Riječi pod dizgin .Đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu turam. Neće više nikad niko od mene uzeti ono što ja ne dam.
Jesen je brzo dolazila. Starija sestra se prvih dana jeseni udala Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bogatije nije rodila.Mislim, biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačku, u krilo me posadi.Ja joj ko malo dijete dođem ; tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrekla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.Uvijek je čeznutljivo u daljine gledala.
Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju kao na neku praznoglavu ljepotu frkisala. I ona je bila tek djete . Možda malo veće.I nju su bunili i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni , iako su se nekada ko ludi voljeli.U svoju je tugu uvlačili. Kaže – više ne može da diše i tu tugu u sebe da trpa. Ugušiće je načisto.Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila da odi u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.
Kaže more je neki prelijepi snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala . Jednom u par godina.Ali nas nije zaboravila. Svako malo poslala bi podosta novca. Otuđile se, iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.
Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama, nalik na sevdah.Imala je milozvučan glas. Svi su u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima , dugim nogama i radosnim licem i malkice tužnim očima – buljili i gledali.
Bleki- Boli li te Duša kao mene život moj
Krhka ruža
ljepota mila
odlazi
naši puti više nisu isti
a duša jeca
kao glas Jermenke
što mi pjesmom tugu liječi
a ne može
boli boli
nebo muči
Tišina i sni
rasuli se
Modrom rijekom
ubija ubija
tuga tiha
zvjezdice sestrice
rosom
mi lice okitite
mladoženja vam bolan mre
boli li te duša Milo moje
kao mene život moj
Yossamin – Vrt
vrt jedan prelijepiima trešnjom behara jasminom miriše djeva čudesna u njemu dragog sniva na bijelom konju doziva mačka mazna oko nogu umiljato joj se mota njam njam cvili tila bi da papa iz đardina dozvan dragi na konju vranom dojaha besidi usnuloj dobroti vještica slatka gladnica mala neka papa sa dalekih puta dojahah papalinu san sanja mora prava daj i meni malo ogladnih draga
Da li još uvijek tugom vlažiš krpice lutke jedine
Slomljenom
tugom vlažiš krpice lutke jedine
krvavom
od poderanih skuta svojih
vrištećom
od bespomoćnih velova djetinjosti
suznom
od bola nebeskih putanja
milostivom
od oprosta Gospodara svijetova
nedostajućim
još uvijek me tugom lome seni
pitajućim
gdje si sada krvava djevice mila
bolima
roseći dane što sanjaju naš poslijednji ples
nevinom
nježnošću naš đardin srećom zalijevani
anđeosku
ljepotu djetinje ljubavi snijem
brišući tugu
vlažnih krpica lutkice tvoje
boliš me malena
a gdje si sad
samo se barem treptajem lišća
i kapljicom nade sa rosom javi
Frka Frkica – II dio
Mljekarica
Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nakon vremena , na jedvite jade žena skucka , posudi pare i kupi kravu;Nije važno, nije kakva sorta, ali glavno danosi mlijeko.Daće Bog bolju!
Otad Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto, ono najveće, opijeno i nedokazano iz meanu ne izbija.
Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da to u trbuhu nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput, u vrh glave tri put.Ali muči.Ni je'ne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.
A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći, ni opepiljiti.Bio je nadobudni čovjek – niko ko on – Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo,Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče okusio ono što je drugima nijetio.Pogotovo što staricu majku, onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom jedincem, budalčetom.
Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.usud i zov predaka.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti.Žal je za mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.
Frka najgrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri skoro na udaju prispjele :Sednje škole ganjaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti, da ih komšiluk vidi da su vrijendice. I to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vidi.Sin mali se tek rodio.
Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni , hrsuzli šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali. Ona godinama neljubljena – on šoferski jastreb. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijino potomstvo bajramluk.
Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud? Stvar navike.I ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on, ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.
Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone i ljubomorni akmaci koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci, oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu , ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred srca i utrobe,probija i kasapi
Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere ga zaustaviti ni sedam veličanstvenih bjelavskih hamala.
A najmlađa kćer Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka , tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka , oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.
Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Bijelu kobilu , haman lipicanerku za jedan od pet hrastova veži ,kao i drugi mljekari sa periferije gornjih brda.Bila su to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za sirotu i napuštenu djecu ; studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala do Čakaluše.Dalek je to put pješaka za dijete , pride dva džuguma . Dalek i težek put ,za nejaku , sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.
Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugumkao potporu sa sobom svugdje prtiti.
Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka sleduju ; garant.
Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.
Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život slomiti.Imala je nešto više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se skoro četiri godine ranije desilo. Jaka je Frka bila-.Četiri pune godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.
Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i anterija koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali i ljepote i strasti.
Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile.Da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.
Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od ljepote.
Joj,majko moja,joj sejo moja.
Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i na njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevinu. Divila se tisućama ulovljenih sunčevih zraka na malim pozlaćenim cvjetićima, što snovima iskre.
Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.Ali i žala ua nedoživljenim.
Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:
-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko blagih i čednih zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je, jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće, ljubav i sjaj neba u travi.
Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,i u veliki, i u mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .
Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala onaj specifični glas mlade vranjanke. Mladenke koju udaju za stara, koju udaju bez ljubavi , udaju je a da se ona ništa ne pita,ubijajući joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara zvuk koji titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom bol izbaci iz srca i prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.
Na taj način se rađa milozvučni glas ,naljeđuje i prosipa , darujući nježnost i elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi , i upjevati se sa njegovom harmonikom..
Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da na površinu i iznad muzike , do samog neba iznese sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist krik žene.Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi , sevdaha, čežnje, sjete, žalosti i tuge.
Treba se za to roditi, dert i damar sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.
U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.
I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.
Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaži bol i podari ljubav.
Slušajući taj umilni,kristalni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj ptičici koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.
Za uzvrat – nju Mariju Magdalenu je Dobri učio da je Bog Jedini sušta Ljubav i Molost.
Ljubavlju svojom Bog Uzvišeni je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.
Bog Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.
Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom uprlja.
Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i oprostiti, u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.
Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre . A Dobri tako dalek, vrlo često preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.
Ova noć nema nikakve veze sa željenim – joj, mamo mamice, a malkice i previše ima.
Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih proviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.
To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.
Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :
-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja prečesto , radi ljubavi umire pjevajući.
Čekajući da mi dođeš
Čekajući da mi dođeš
da mi ruku pružiš
treperavu i nježnu
ruka u ruci
a nam milinu nude
srce uz srce
nek gore i krše se
usne uz usne
mirise nek kradu
još uvijek
saksofon čežnje slušam
što ocean nade nosi
jer
Dame biraju
zar ne
Yossamin – Ako oćeš
ako očeš,kreni u moj svijet sam sa zamišljenim osmijehom na licu, pognut u stvarnosti minulih trena... na mulu, ću čekat udišući more, mislima jedrit jedrenjakom sna a čut ću ti korak iz daljine, zacimentiran u pijesku... koračat ćeš, ma neš moć, vruć, vril kolovoški pjesak upijat će ti noge, vuć ih sve dublje al, ako imaš zrno, dva snage skupljene u zamišljenom osmjehu, kreni u moj svijet, sam jedrenjakom moga sna, uputit ćemo se otežalim nogama, ruku pod ruku
Begunice
Secam se toga dana
kada si bežala
pljusak je besneo
pa se smirio
i ponovo počeo čudljiv
pomalo svadljiv
zavijajući vetrom
uzeh svoju spravu za tonove
nemarno prebirao prstima
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše
i miris tvoga tijela
ti si krišom ostavila svoj posao
sanjarke
zastala kod mojih vrata
dvoumeći se pobegla
vratila se
ostala trenutak naslonjena na zid
najzad si tiho ušla u sobu
sela do mojih skuta
pognute glave hitro okrećući iglu u tišini
vezeš naše dodire
uskoro zastaješ
ideš da pogledaš kroz prozor
drvored taman od kiše.
upijaš taj jedan čas kišnog popodneva
punog senki prošlosti
pesme mladosti
tišine buduće
nista drugo
ništa novo
te noći ispevao sam
jednu pesmu tužnu
ali ti nisi bila tu
pronašao sam reči
ispod dovratka
kuda je kiša klizila
vlažeći tragove tvojih stopa
iskreći nedostajuće akorde
koje sam vazdan uzalud tražio
Jes’ tako mi tebe
nepozvane
bez pardona
iz nedara nocne tisine
oni su se slile u svirku
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
ali ti nisi bila tu
hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmiču
sada kad kraj mene ti si
zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu
u svetlosti udaljenog sveta
zaustavljajuci se
prepoznacu tvoje oci
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjašnjeg života
reći ću
čar tvog lica nije samo u njemu
u nj’ se utkala zarka svetlosti
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti
moja ljubav mu je dala
tajnu koja se nije izgubila
uvećala si me
svojom ljubavlju
mene koji sam samo
jedan čovek od neobičnih
autista koji plovi svojim tokom
brodeći tišinom sna čarolije tvoje
promjenljive milosti sveta boja i reči
dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove
gde ljubavnici u ime večnog
pozdravljaju ljubav kroz stoleća.
ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu
belokosti ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja bogatije za ljubav tvoju
ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi
vatru božanskog dodira,
kojom večito sja
dukat za koji
me prodaše
nježno gazeci travu na stazi
okovanih ljubavlju
izbjegavajući krhke ljubice
začuh
‘Poznaješ li me’
osvrnuh se
pogledah je
začuđeno rekoh
‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’
Ona odgovori
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak
zapitah
‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’
osmehnu se i ne odgovori
razumeh da je njen plač
imao vremena da nauci govor osmeha
‘Nekada’
prosapta ona,
‘govorio si
da ces uvek voleti moju tugu’.
Zbunjen rekoh
‘Istina je
ali prošle su godine
došao je zaborav’.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh
‘ I ti si se promenila.
nekadašnji bol postao je vedrina’
srećan sam sto me više ne gledasš
sažaljivo i mokro
Zlokobna blagost noci
i sumnjivi odjek mojih reči
koje kazuju zbogom
prestrašen od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača
ali naučio sam mudrost
dan će se ponovo roditi,
moje srce ce biti opet tvrdo
i neće biti vise vremena za suze
ko kaze da je zaborav nemoguc
samilosna smrt buja
u samom srcu života
obuzdavajuci njegovu ludu
želju za trajanjem
burno more na kraju otpocine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski pozar zaspi
u postelji od pepela
Ti i ja se rastajemo
i rastanak ce pokriti
živa trava i mirisne ljubičice
nasmejane na suncu.
FRKA FRKICA – I Dio
Mito Bekrija
Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena tuga u našoj karambolskoj noći u bašti ispod Pašinog brdu.
Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam neodstaje to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu,metalnu il’ plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.
Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu vena , arterija i krvi kojih nema. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje s njom neodhodane šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…
Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine? Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu-komediju i epilog stvore, a ljubav, radost , nježnost, tugu , zlo i bol razgode.
Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima ogrebe za koji hektolitar piva .
Direktor , po Debinom , mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.I pelengaće na koljenima krpili.Takava bio vakat.Vakat kada su se pelengaće još uvijek na koljenima krpile.Sramota i sirotinju bilo ako su poderane.A dana sve gaće se nove a poderane na sve strane kupuju.Ha novo a poderano kupiš, ti se u sirotinju pretbaraš i sirotinji slutiš.
Au i auh, šta su njih dvije voljele tračati!Nisu dale mubarek rumenim usnama ni sekundu ohanut.To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji slučajem ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.Toliko su bliske bile,da su najčešće jedna drugu sa drugim konama krvnički i brez ustezanja zlim glasinama i podmuklicama takarile.
Frka Frkica nije bila ni rođena mahaluša,ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati mahaluša – od onih blaženih ljepota sa najtananijim damarima.
Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je sedam sretan broj. Nismo najsigurniji. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Sedam Braće Karamazovih.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina I , napose i II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.
Otac joj napravio neki veliki belaj u Vranju.Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.
Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša? Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.
Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao. Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.
Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lela Jelena. Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.
Mitina Lela Jela Jelena žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje , a nema ga ,ko da je u Tunguziji ili na zapad ošo. Nije bitno koji – Divlji ili inkvizicijski.Isti jad i čemer..Pride pokvareni lažovi. Tamo demokratija pa demokratija.Valjda zato šro se demos i tuzemni , pogotovo tujinski, svim alatima neštedimice krati.
Tugovala i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i neobuzdanih damara.Stvar atavizma,navike i tako to…
Vako vam je to , na priliku čitavoj porodici , a bome pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.
Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.
Rodi se prva kćer Vasilija. Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe.Il ko oni gologuzavi milenijumski sakupljači vutamina D. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija : prvo pa – žensko. Sramota velika. Jok , to sramota u u nariodu u taj i u svim vaktima tolika bila , da se zatvorio u kuću ko da ga nema.Davno minuše zla vremena kad se žensko , samo zato što nije rođeno ko muško, na bigajri hak ubijalo; snuždeno konta Mito.Ali u pameti il’ nepameti skonto rezervni plan.
Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:
” Joj,majo mamice.”
Tada Jela Jelena još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.
Obdan pjevala Mito Bekrijo i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči, ili je inkvizicija čereči . Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.
Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani , tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno pravilo trojno:
“Dobar i redovan takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli tandar kod više.”
Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo? Jednostavno , odavno u Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.Više nema ko kusati behovu čorbu jer oni hadumi kojima bi dobro došla i ne znaju za njenu moć.
Evo ti za devet mjeseci , isponove :
“Drugo pa žensko.”
Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice . Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako, same od sebe znaju, a one što se ne znaju , te se kriju i ne treba ih ni u romanima spominjati.. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.
Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen.Ili ko bušnam u Sahari kad naiđu misionari. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom među nogama.
Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:
“Nikad ne mjenjaj stari plan!”
Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko majstor Kama do sjutra.
Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna za jutranja do sjutranja.
Njoj nije bitna ni kama sutra , ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Obdan pjeva ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.
Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu. Takar uber ales.
Mito uzvraća ženi O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.A i talar se oduljio a nema novine.Mitu spotakle zle slutnje.Toliko se izvještio da je čini mu se, postao par ekselans ljubavnik.A to nije dobro.Nikako nije dobro.Kažu , u ljubavnika se obavezno ćere rađaju.
Ipak nije prestajao da kama sutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli rada provjere.
I vlast odahnula u nadi , valjda će moći spasiti barem ovu sedmu takarli ljetinu.
Pri kraju par ikst egodina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.
Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika.I sve više praznovjernih i praznoglavih. Pravovjernih je sve manje.
Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj majci , već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji ime dati je vrlo jazukli.
Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.
Ha je djete ozdravilo ,Mito po prvom potonjem akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno na svojim, hajd recimo jadima skonto.
Jedno ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.
Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timirio onog hadžije od Palestine ženu.
“Nemam ti ja sada vremena, valja kobile odraditi “- kaže mu stručnjak za hajvane. -“Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i od hećima”.
Čim je došo i u briječnicu ušo, on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.
Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:
-Skidaj čakšire!
-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.
-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.
Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.
Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.
-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?
-Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod dotura i brica pozitivno, a ponekad i kod veterinara.
To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili je takario tu nevinu žensku.
Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znači da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.”
-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori , šta mi je raditi.
Brico mu priđe i šapne:
-Idi bre kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.
I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu. Za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.
Mito to zna i u sebi podvikuje.
-Neka neka, osvetiću se ja vama.
Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu žensku i na drugu pređe.
U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zericu pa za udaju. Zarosila se i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa su je zvali, iako su je Leposavom krstili, od Mite pogled ne bi odvajala..
Zora sabah kad bi zarudila , bekrija bi od meanu i drugari doma odi na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.
-Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.
Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.
-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.
Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.
“Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?”
Ona se ne crveni,tek sve rupice joj orose i titraju i prkosno glavu diže.
Rečenica zakosutra;
-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.
Dvije tri rečenice nakosutra:
-Jesi li mi se naspavala milo zlato moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima . Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…
Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.
Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kampanelu sa ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.
On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i nježno šaretio. Tada bi on svoj promukli jafanski glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču, ka utrobi uzbibane ljepote..
Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat :
-Što li Bože?
Jazuk je.
Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ jes i njino Vranje krcato sevdahom, samo ga tako ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i dertli sudba.
Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..Kad bi pjevao,vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.
Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti ljubavi radi. Lela Lepa proljeće zna da to Mito njoj poji i u nju nade polaže. Zna , žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .
Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.
Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.
Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.
Bjelina behara iznad ljuljačke je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda, čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:
-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.
Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad od Palestiune.Te su ture sve hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.
Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.
Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.
Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.
Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Rahatluku nigdje kraja nema.,kontaju glavni akteri ovog dijela belaja. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko nezainteresano pratio.
Prvi akšam slobode Lele Proljećne polako pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.
-Ti mori, u meanu komšija.
-Ja vala, ljepoto moja.
-Zar nemaš mori šta pametnije radit?
-Imam i radiće se, al kasnije.
-Kad mori kasnije?
-To kasnije samo što nije.
-Zašto mori kasnije?
-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.
-Gdje ćeš mori kasnije tminom zavaravati?
-Ti ćeš prva saznati.
-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?
-To sad ne znade,ali ćeš saznati.
Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:
-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.
Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko tiho grebe. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.
-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.
Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.
Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.
Mladost se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna , nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ; taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja , predavanja i branja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo.
Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj , ona ga još više hoće, joj , još jače ga hoće i joj, daj mi ga Mito mili i :
– Joj, mamo mamice moja!.
Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta, hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo, joj mili moj dobri Mito.
I još jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči Lelu Jelenu , Lepu Leposavu i ona posta žena.
Ljubav je ponovo pobijedila.
Svi ljubavnici tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a! U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!
Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač njen , još ne znaju usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.
Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Jela Jelena Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća trebaće joj.
Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;
-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?
-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.
Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se doma grozno desiti.
Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima Mitina i Leposavina ljubav još neko vrijeme.
Sudbina se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.
Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica , samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena , pomahnitalo jaše gologuzo muško , što na velikom dušeku, na leđima leži.
Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje, kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.
On odjednom ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu , on na meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti . Sve silnije i mahnitije jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:U njoj tuge nema.Ushitu se dala:
-Joj,mamo mamice.
Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :
-Joj , babo babice!
Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela, ponajprije oko struka savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.
Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.
Za sedam slijedećih dana Lelu proljećnu u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.
Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci, ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.
Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele i kampanele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.
Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće , sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je ,pa bezbeli se i ne vidi.
Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se, glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjesto u akšam dođe. Glas umilni se ponovi javi i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:
-Mite bekrije Jela Jelena , Proljećna ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.
Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj nježni,skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.
Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.
Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevaljke načuo da je Hadži Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.
Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Sederniku, haman na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.
Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio.Hadžinica, mater Jele Lele Proljećne, da ne bi sama žalovala, za mladog se đuvegiju udala.