Pol Verlen – Klonuće

Ja sam kao carstvo, kasno, blizu kraja,
što barbare bijele kako idu gleda,
Akrostihe kujuć lijene stihe reda,
Sloga zlatna, bolna od sunčeva sjaja.

U osami duša od dosade pati.
Krvave su bitke, kažu tamo dolje,
O, nemoćni što smo, slabi i bez volje,
Bez želje da radost života se vrati!

O, ne moći htjeti, o, čak niti htjeti!
Oh, ispili sve smo! Bathil, smij se tiše!
Oh, ispili sve smo, riječi nema više!

Samo pjesma jedna vatri namijenjena,
Jedan rob nehajni, što sveđ nekud leti,
I dosada neka, bol nepreboljena.