Tijelo je tvoje crna maslina,
najtamnija bronca,najdublji zvuk,
zvuk tam -tama tvojih predaka,iz njihovih starinskih kora.
Nebom tvog tijela ore nevisljivi plug
i iz crnih brazda
munjevito izviru sve potopljene zore.
Tijelo je tvoje neumitan ritam,
krvotok oceana,
Svjetlost tamna što vodi me stazom upasnom i uskom,
od djetinjstva što me progoni
od ranije,
još od majčine utrobe,
od prvih začetaka,najnesvjesnijih.
Sada znam zašto ti nisam uspio ispjevati nijednu pjesmu,
jer sama si pjesma nad pjesmama.
Uplašen i strašan
stojim pod nebom tvoga tijela
tvojom crnom magijom skamenjen.
Ti si moja boljka i ti si moj lijek,
i kažeš mi: ja sam tvoja noć i tvoja vječna luna,
budi spokojan,tu ćeš vjekovati,
moj san je strašniji i od najstrašnijih buna.
Luno crna luno
tvojom magijom skamenjen
nemam riječi da ti protivriječe,
Nemama snagu da ti se suprostavi.
Luno,crna buno
nezarasla,neizliječena rano,
neosjetno padam i tonem u tvoj san
kao afričko sunce u ocean.