Uvod u dnevnik Lucije Blaženović
Onog dana kada je Frka odlučila da ode, ostavila je Dobrom dvije debele sveske. On ih nije ni pogledao. Onako muški. Sebično. Odložio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese još boli.
Više nije bio Mali Princ. Njega su dešavanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. konačno dokrajčila i samo je odlebdio među maglice.
Ponekad bi se Dobri čuo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, što i tebi želimo. Ništa više. Postali su dva-tri odvojena svijeta.
Opet , nekad bi se Dobrom malo zgudumilo. Safatala bi ga neka fjaka, damari samo što ne bi zasuzili , pa ne bi znao šta će sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne čaše i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom, Onu njegovu bez gaća, za rata ugasili i nikad mu je više mu nisu poslali.
Uz duvan i piće bi stavio i jedan obajatli komad slatka. Ponekad ružicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo više radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepršale ,nije im bilo do statkog.
Tada bi nasuo tri čaše. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca ,izdajničku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale. A onu treču , nesvrstanu ua Blekija , kojeg su zvale i Fini.
On više nije dolazio. On se ubijao životom i bjesomučnim traganjem za Princezama kojima treba pomoći. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva samotnjaka. Praznoća ga je činila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ruže , Bijele dame ili Malene . Pustinjski nije dekor bez kulisa i ljepota nije za njega . Bez riječi bi doš'o, bez riječi oš'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sjećaju ko je on
Dobri bi zapalio cigar, Ž'tan, pustio znanu muziku. I čekao. Znao je da će se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i staložen, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.
Mališa stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio čovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio častan i ponosit.
To što je uzeo pušku u ruku, imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema Sarajevu , Gradu Čednosti i Bosni zemlji Božije milosti
Njemu su nudili da ide van. Nije mogao.Grad i zemlja su bili puni siročića koje je trebalo braniti. Znao je da će ih biti mnogo , nemjerljivo više . Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi; Anđelčića ,Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi braća.A braća ne rade jedni drugima zlo.
I tako je on zaglavio u ratu.Nije mu bilo žao.Znao je da mu se neće ništa desiti.Ništa, što bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje još posla . Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o čemu će svjedočiti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Rečeno mu je da se ne sekira. Sve će shvatiti , u vrijeme kada svjedočenje treba da se desi i počne.
I uvezalo se. Pomoglo mu je to ćaskanje ćutke sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i nasuo drugi curvoasier ,osjetio bi lagan dašak povjetarca i Maksumče bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pričali. Tak poneki djelić sna bi u misli dozvali. Još uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti .za slučaj prijeke potrebe.
Ništa novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole još manje. Krv i ratovi. Sve krvaviji i krvoločniji. Djecu i žene siluju, kasape i ubijaju.
Ljubavi je sve manje, život je sve bjedniji.
Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna konstanta , ali i tužan.
Vremena ljudi nemaju. Užurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru ili djecu ili život. Najčešće sve troje i još po nešto pride. Redosljed uopšte nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati . život ne vrijedi trule mušmule.
Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini način da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa čime? Možda su i zaboravili. Tko da zna? Sjećanja su varljiva roba.
Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i šuknu. Kada ga šuknu druženje potraje i više dana. To nije bilo radi njih , to je za duše nestalih. Zbog toga nikad nisu pomišljali da batale piće.
Onda postanu sebični. Što će cugu dijeliti , kada jedan može sve sam piti. I više mu bude i duže traje. Tada postaju jedno. Post traumatico .
To objedinjeno jedno, jednom odluči da pogleda sveske. Jedna ima Frkine djtinje vinjete, druga Lucinu kaligrafiju.
Ako je to što misle da jeste, biće spašavaj se ko može.
Odluče se , prvo je čitanje Lucinog krasnopisa.Ona je prva odlepršala.
Razmiču korice , ugledaju par rečenica naslovljenu na Frku.
…
Piše:
Mila moja sapatnice,
Čuvaj mi ove moje riječi do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli.
Uskoro odlazim.
Čuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Možda i preboli Malene, ali Malecku neće.
I neće se moći snaći.Znaš ga kakav je.
Maksumče.
Izgubiće se usput.
Malena Luce.
***
Jetim hoće da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini ,krije svoje tuge i hoće da sveske turi tamo.
Dobri ne da.
Kaže:
-Luca poručila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu čitaj, manje će ga boljeti.
Počinje čitanje.
Vrte se slike, vrte se sjećanja, a ljubav ih prati i ne da im mira.Osjete Bolero u vazduhu.
I bol….mnogo boli…
I miris djevičanskih ljubičica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.
Vrijeme je za sjećanje i…
Ljubav.
Mnogo ljubavi.